Život pod bombama: ‘Nemamo sirene ni skloništa, a najopasnije je ono što slijedi nakon prvog udara‘
Vatra guta rafineriju u Teheranu
-/Afp
PRITISAK RASTEPriča se bliži kraju, savjetnici preklinju Trumpa: ‘Trebamo izlaznu strategiju, ovo nema smisla!‘
PAKAO U TEHERANUSunce je ‘nestalo‘, ljudi su se budili u bolovima, oči su ih pekle: ‘Zločin protiv čovječnosti‘
Dok se iznad Teherana dižu stupovi dima, a eksplozije odjekuju gotovo svakodnevno, stanovnici iranske prijestolnice pokušavaju nastaviti barem s prividom normalnog života.
Grad od oko deset milijuna ljudi izdržao je već nekoliko zračnih napada, a civili sve češće svjedoče razaranjima u vlastitim četvrtima.
U takvim okolnostima mnogi i dalje rade – ne zato što žele pokazati prkos ili patriotizam, nego zato što bez dnevne zarade ne mogu preživjeti.
Svjetski mediji prikupili su neka od svjedočanstava stanovnika grada na udaru.
“Eksplozija je bila toliko snažna da je auto poskočio”
Reza, taksist iz Teherana, kaže da svaki dan izlazi na ulice i vozi putnike, iako bombe ponekad padaju samo nekoliko ulica dalje.
Jedan trenutak posebno mu se urezao u pamćenje.
“Eksplozija je bila toliko snažna da se jedna strana mog automobila podigla s tla”, ispričao je za Financial Times, opisujući bombardiranje u zapadnom dijelu grada dok je išao po mušteriju.
Reza nije želio dati svoje puno ime kako bi mogao slobodnije govoriti o situaciji. Kaže da mu je posao sada mnogo opasniji, ali da nema izbora.
“Bez dnevne zarade, kako da kupim hranu za obitelj?”, pita se.
On je samo jedan od tisuća ljudi koji nastavljaju raditi kako bi grad funkcionirao. Prema reportaži FT-a, u Teheranu se i dalje mogu vidjeti radnici koji popravljaju rupe na cestama, komunalne službe koje održavaju ulice, pekari koji otvaraju trgovine u zoru i dostavljači koji biciklima raznose hranu.
Mnogi stanovnici, osobito stariji i obitelji s djecom, rijetko izlaze iz kuća zbog straha od novih napada. Upravo zato su dostave hrane i osnovnih potrepština postale važan dio svakodnevice.
Sve je veći raskol između Amerikanaca i Izraela, iskusni pregovarač: ‘Netanyahu nema izbora‘
Jedan od onih koji su iznenada postali iznimno traženi je Nasser, serviser televizora.
“Dobio sam stotine poziva od ljudi diljem Teherana koji su zatvoreni u svojim stanovima i žele da im namjestim satelitske kanale”, rekao je.
U zemlji u kojoj su internet i komunikacija često ograničeni, a satelitski signal može biti blokiran, mnogi građani ne mogu lako pratiti što se događa u ostatku svijeta.
Bez tehničara poput Nassera mnogi bi bili potpuno odsječeni od informacija i ovisili bi samo o državnoj televiziji i strogo kontroliranoj domaćoj mreži.
“Nemamo sirene ni skloništa”
Studentica Nadia kaže da se stanovnici osjećaju napušteno.
“Prepušteni smo sami sebi pod stalnim bombardiranjem, bez sirena za uzbunu, skloništa ili bilo kakve zaštite”, rekla je za Financial Times.
Uz to, komunikacija s ostatkom svijeta dodatno je otežana.
“Nemamo ni pravi pristup informacijama”, dodala je.
U međuvremenu je velik dio grada prekrila čađa nakon napada na skladišta nafte. Vlasti su pozvale građane da ostanu u kućama zbog opasnosti od toksične kiše.
Na automobilima i zgradama pojavile su se crne, masne mrlje, a zrak je bio težak i pun dima.
Istodobno su se diljem grada stvorili dugi redovi na benzinskim postajama. Stanovnici čekaju satima kako bi dobili ograničenu količinu goriva.
Mnogi su zabrinuti i zbog sigurnosti jer su neke policijske postaje pogođene u napadima. Kako su brojne obitelji pobjegle iz grada, mnoge kuće ostale su prazne, što je povećalo strah od provala i pljački.
Unatoč tome, vlasti tvrde da je situacija pod kontrolom i da sigurnosne snage patroliraju ulicama.
Razaranje stambenih zgrada
Na terenu su razaranja još dramatičnija. Iranski fotograf Mohammad Mohsenifar, koji dokumentira posljedice napada, opisao je za Guardian prizore nakon udara na stambeni kompleks na jugoistoku Teherana.
Dvije zgrade potpuno su uništene, a još nekoliko teško oštećeno.
“Stanari su napuštali domove u panici”, rekao je.
Neki su se vraćali u oštećene stanove samo da uzmu dokumente, mobitele ili nekoliko dragocjenosti prije nego što odu.
“Ljudi su nosili torbe s najnužnijim stvarima. Mnogi su pokušavali spasiti samo ono što mogu ponijeti.”
Na mjestu napada, kaže, scene su bile kaotične.
Spasioci su iznosili tijela, dok su vatrogasci polijevali ruševine vodom. U zraku se osjećao gust dim koji je otežavao disanje.
“Vidjeli smo ljude kako plaču. Bilo je krvi posvuda”, rekao je.
Među ruševinama je, dodaje, vidio dječju plišanu igračku prekrivenu prašinom, razbacane knjige, molitvene krunice i razbijene prozore.
IAEA: Iranski uranij visoke čistoće i dalje je skriven u kompleksu tunela kod Isfahana
Posebno opasni, kaže, takozvani su “drugi udari”.
“Dogodi se da nova eksplozija pogodi isto mjesto nekoliko minuta nakon prve”, objasnio je za Guardian.
Takve situacije povećavaju broj žrtava jer nastradaju spasioci i ljudi koji su došli pomoći ozlijeđenima.
Zbog toga su spasilačke ekipe često prisiljene čekati prije nego što priđu mjestu napada.
Ali Safari, bivši urednik vijesti koji živi u Teheranu, razgovarao je s američkim radijem WBUR dok su eksplozije odjekivale u blizini.
“Napadi se događaju u zapadnom dijelu Teherana, vrlo blizu moje kuće”, rekao je tijekom intervjua. “I sad dok razgovaramo, čujem eksplozije.”
Safari kaže da je posljedice rata već osjetio i na vlastitoj koži.
“Jučer sam izgubio prijatelja koji je prolazio ulicom kada je pogođena policijska postaja”, ispričao je za WBUR.
Iako je svakodnevna opasnost velika, Safari kaže da mnogi ljudi razmišljaju i o dugoročnim posljedicama rata.
“Najviše se bojim da izgubim obitelj”, rekao je.
No dodaje da postoji i dublji strah koji dijele mnogi Iranci.
“Ljudi stalno pitaju kako će sve ovo završiti. Najveći strah je zapravo strah od budućnosti – kakva će biti budućnost Irana.”
Na pitanje je li mu, na neki način, ipak drago što su ubijeni ajatolah Hamenei i ostali visoki dužnosnici, kaže da jest, ali da je to ipak kršenje međunarodnog prava i uplitanje druge države u njihova posla.
“To je bio atentat na dužnosnike druge države, a ne samo obično ubojstvo. To je kršenje međunarodnog prava“, kaže.
“Ako razgovarate s iranskom oporbom, oni kažu da je to ono što smo željeli tijekom cijele kampanje protiv Islamske Republike Iran. Ali ono što smo govorili i na čemu smo inzistirali bila je neka vrsta reforme iznutra od strane iranskog naroda, a ne uz intervenciju stranih zemalja. Dakle, ljut sam zbog onoga što se dogodilo. Jednog dana ustaneš i vidiš da su izvršeni napadi na predsjedničku palaču i ubijen je tvoj vođa. A sada govore: ‘U redu, došli smo ovdje da promijenimo režim.‘ Ali tko ste vi da mijenjate naš režim? Kako možete smatrati da imate ovlasti da idete i odlučujete za druge narode?”
Dodaje kako stvari ipak donekle funkcioniraju – administracija radi, smeće se odvozi, iako ne zna tko je sad zadužen za sve to. Također, na državnoj televiziji su čuli da je uspostavljena nova uprava.
Na kraju kaže i kako je nakon prvih američko-izraelskih napada dosta ljudi otišlo iz grada, no da su se neki i vratili nakon što su čuli da je Hamenei ubijen. Njegove riječi odražavaju duboke podjele u samom iranskom društvu.
“Sada se svake noći u Teheranu održavaju i neka provladina okupljanja. To je suprotno od onoga što smo imali tijekom lipnja, jer u to vrijeme, mislim da je 19 posto stanovništva Teherana napustilo grad. A sada, istodobno s bombardiranjem grada, imamo i provladine skupove”, kaže Ali.
Grad koji je postao sablasno tih
Fotograf Mohsenifar rekao je za Guardian da su nekad prometne ulice Teherana danas gotovo prazne.
Jedan od najnapetijih trenutaka za vozače, kaže, događa se na semaforima.
“Najstrašniji je trenutak kada se upali crveno svjetlo i morate stati”, rekao je. “Stajanje je opasno, ali i vožnja je opasna.”
Eksplozije se, kaže, mogu čuti u bilo kojem trenutku.
“U Teheranu više nema sigurnog mjesta.”
Unatoč svemu, neki stanovnici i dalje izlaze na ulice kako bi kupili kruh ili provjerili kako im je rodbina.
No većina ljudi provodi dane u stanovima, pokušavajući stupiti u kontakt s prijateljima i obitelji.
Jedan muškarac iz Teherana rekao je za BBC da nakon napada u njegovoj četvrti više ne može spavati.
“Pogođena je ulica blizu nas. Samo sam želio da večeras mogu zaspati”, rekao je.
Drugi stanovnik opisao je iscrpljenost koju osjećaju mnogi građani.
“Cijeli rat je previše. A zastrašujuće je u što bi se sve moglo pretvoriti u budućnosti”, rekao.
Za milijune ljudi u Teheranu svakodnevni život sada se svodi na čekanje – čekanje sljedeće eksplozije i čekanje nade da će rat završiti prije nego što odnese još života.
