U FRANCUSKOJ je u Katoličkoj crkvi od 1950. do danas djelovalo oko 3000 pedofila iz redova klera, pokazalo je novoobjavljeno izvješće neovisne komisije koja je istraživala pedofiliju u Crkvi.

Svećenici i drugi pripadnici klera u Francuskoj u posljednjih su 70 godina seksualno zlostavljali oko 216.000 maloljetnika, a taj broj mogao bi narasti i do 330.000 ako bi se u njega uključili i vjernici laici koji su radili za Crkvu.

Prema nalazu 22-člane komisije sastavljene od liječnika, pravnika, povjesničara, sociologa i teologa, koja je dvije godine provodila istragu, među 115.000 svećenika i drugih pripadnika klera u Francuskoj otkriveno je između 2900 i 3200 pedofila, što znači da je udio zlostavljača među klerom veći od 3%.

To je tek najnoviji u nizu otkrivenih pedofilskih skandala koji posljednjih desetljeća potresaju Katoličku crkvu u zemljama od Irske i Kanade, preko Francuske i Australije do Poljske i SAD-a.

Koliko je ozbiljan problem pedofilije u Crkvi, pokazao je i nalaz objavljen 30. lipnja u La Croix Internationalu, prema kojem je komisija poljske vlade utvrdila da je kler u toj zemlji odgovoran za oko 30% svih zabilježenih slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od 2017. do 2020. Od 345 prijavljenih slučajeva oko 100 su počinili pripadnici Crkve.

Koliko je učestala pedofilija?

Kada se piše o pedofiliji u Crkvi, ali i generalno, treba imati na umu da nisu svi zlostavljači djece nužno pedofili.

Prema časopisu International Journal of Environmental Research and Public Health oko 1 do 5 posto muške populacije ima pedofilske sklonosti.

Preciznije procjene teško je dati jer se ljudi s pedofilskim sklonostima skrivaju budući da se izrazito negativno doživljavaju u društvu, iako mnogi nikada neće počiniti seksualno nasilje nad djecom.

Autori studije ističu da, protivno uobičajenim zabludama, pedofilija nije ni nužan ni dovoljan preduvjet za seksualno zlostavljanje djece.

“Zapravo, nepoznat, ali najvjerojatnije značajan broj ljudi koji imaju seksualnu sklonost prema djeci nikada ne čine seksualne zločine, a procjenjuje se da 40 do 60 posto seksualnih zločina nad djecom ne čine osobe s pedofilskim interesima”, pišu autori.

Ističu da je stigmatizacija pedofilije problem jer se osobe s pedofilijom moraju bojati da će biti progonjene i odsječene od izvora socijalne podrške ako se otkriju njihovi spolni interesi, što zauzvrat može povećati rizik od seksualnog prijestupa i prepreke u traženju terapije.

Zašto je toliko mnogo pedofila i pedofilije u Crkvi?

Nameće se pitanje odakle toliko pedofila, odnosno seksualnih zlostavljača u Crkvi? No, još je važnije pitanje kako to da su oni u redovima klera zaslužni za toliko puno slučajeva zlostavljanja. Naime, neki od osuđenih priznali su da su zlostavljali više od stotinu djece.

Istraživanja su pokazala da se seksualno zlostavljanje učestalije događa i ignorira u određenim vrstama institucija koje rade s djecom kao što su primjerice sirotišta, internati, izviđački i sportski kampovi, sjemeništa i sl. U takvim institucijama djeca su nerijetko odvojena od svakodnevne, izravne pozornosti roditelja, a izložena su odraslim autoritetima na pozicijama moći koji često uživaju zaštitu institucija, osobito ako su one u sprezi s politikom i policijom.

Problem organizacijske strukture Crkve

U većini slučajeva zlostavljanje se događa u organizacijama u kojima dominiraju muškarci nad kojima ne postoji odgovarajući nadzor.

Sociologinja Marie Keenan s University Collegea u Dublinu u svojoj knjizi Seksualno zlostavljanje djece i Katolička crkva iz 2012. piše da je organizacijska kultura ključan razlog zbog kojeg Katolička crkva ima problema sa seksualnim zlostavljanjem djece. Opći način razmišljanja i struktura moći Crkve feudalnog su podrijetla i prirode. Njezini čelnici polažu pravo na apsolutno poštovanje podređenih, a muškarci imaju božanski odobrenu vlast nad ženama i djecom. Osim toga, ističe, u Crkvi također postoji vrlo malen interes za demokratsko odlučivanje.

Navedeni uvjeti stvaraju situaciju koja pogoduje kulturi zlostavljanja. U takvom okruženju počinitelji mogu pridobiti odrasle i djecu da dogovaraju i provode seksualno zlostavljanje te da se informacije o njemu prešućuju i ignoriraju. To može rezultirati razvojem tajnih mreža zlostavljača unutar i između institucija i organizacija koje podržavaju kulturu seksualnog zlostavljanja. Stoga je za očekivati da će se seksualni zlostavljači infiltrirati u takve institucije u kojima su im žrtve maksimalno dostupne uz minimalan rizik. Štoviše, one čak mogu biti poticajne za njihovo profiliranje, tumači Keenan.

Južnoaustralsko izvješće istrage nazvane Mullighan Inquiry o djeci pod državnom skrbi objavljeno 2008. pokazalo je da su svećenici, časne sestre i medicinsko osoblje čak bili umiješani u organiziranje sustavnog zlostavljanja koje je povjerenik Mullighan opisao kao “pedofilske zabave”.

Odbijanje Crkve da se promijeni

Bivši papa Benedikt XVI. zgrozio je javnost i stručnjake 2019. godine otvorenim pismom u kojem je ustvrdio da je seksualna revolucija iz šezdesetih godina 20. stoljeća izazvala pedofiliju i homoseksualnost u Katoličkoj crkvi. Pritom je istaknuo da je tadašnji društveni pokret uzrokovao mentalno urušavanje društva.

Njegovi kritičari istaknuli su da se zlostavljanje djece u Crkvi zbivalo i prije 60-ih te da homoseksualnost nema veze sa zlostavljanjem dječaka baš kao što heteroseksualnost nema veze sa zlostavljanjem djevojčica.

Sociologinja religije Ankica Marinović, znanstvena savjetnica i redovita profesorica u trajnom zvanju na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu tvrdi sasvim suprotno – da je tvrdokornost pedofilije u Crkvi u velikoj mjeri posljedica odbijanja konzervativnih krugova klera da u tim istim šezdesetima provedu ozbiljne crkvene reforme.

“Crkva ni danas nije u stanju priznati grijehe svojih struktura”

“Koncilski pokušaj otvaranja šezdesetih godina s ciljem mijenjanja Crkve imao je ograničeni učinak: prozori su na kraju ostali uglavnom zatvoreni, a vrata iza žrtava i dalje su prečesto zaključavana. Zagovornici koncilske crkve željeli su otvoriti prozore svima, i laicima i ženama i nevjerujućima i pripadnicima drugih vjera. Djecu doduše nitko nije spominjao. Umjesto statičke crkve klera promovirana je dinamička crkva Božjeg naroda. Dakle, kler, ali i laici s obavezama i pravima. Postulirani zadaci koncilske Crkve bili su služenje ljudima, djelatna vjera i priznavanje pogrešaka iz prošlosti, kajanje te ponizno traženje oprosta. No, to se događalo uglavnom samo u glavama entuzijastičnih teologa i manjih grupa vjernika”, kaže Marinović.

“Što je danas ostalo od koncilske Crkve? Teško je govoriti općenito jer se nacionalne crkve razlikuju, ali se može reći jedno: Crkva ni danas nije u stanju priznati grijehe svojih struktura i suočiti se s posljedicama bez fige u džepu. Feudalna struktura Crkve dominantna je i danas na svim razinama crkvene hijerarhije. Crkva je i danas uglavnom autoritarna, promiče patrijarhalni svjetonazor, odnosno mentalitet koji zahtijeva pokornost, bespogovorno te nekritičko poštivanje hijerarhije i konzervativnih vrijednosti. Okrenuta je prema sebi, pati od sindroma ‘tvrđave pod opsadom’, u kojoj vlada stoljetni zakon šutnje, prikrivanja i poricanja”, tumači Marinović.

U prikrivanju nerijetko sudjeluju kler, političari i policija

Uobičajeno je da zlostavljači, ali i institucionalne vlasti ušutkavaju djecu koja se žale na zlostavljanje. Prema Keenan, to postaje osobito složeno kada zlostavljači dolaze iz redova svećenstva. Naime, vjerska pripadnost policije, političara i autoriteta može ih uvući u napore Crkve da prikrije ili suzbije optužbe. Neki kritičari opisali su ovaj obrazac institucionalnog zataškavanja kao dokaz u prilog postojanja organizirane pedofilije unutar skupina u Crkvi.

Primjerice, irsko izvješće o zlostavljanju djece u Katoličkoj crkvi iz 2004., poznato kao Murphyjevo izvješće, pokazalo je da je u prikrivanju seksualnog zlostavljanja djece velikih razmjera u Dublinu sudjelovala i policija.

U njemu se navodi da su visoki pripadnici klera, među kojima i nekoliko biskupa, prikrivali zlostavljanje tijekom gotovo 30 godina te da su strukture i pravila Crkve olakšali to prikrivanje. Također se ističe da su državne vlasti olakšale prikrivanje omogućujući Crkvi da bude van domašaja zakona.

Murphyjevo izvješće detaljno opisuje slučajeve 46 svećenika iz Dublinske biskupije koji su bili proglašeni krivima za zlostavljanje. Jedan od njih priznao je da je zlostavljao više od 100 djece, a drugi da je zlostavljao djecu svaka dva tjedna više od 25 godina.

Zlostavljanje djece u Crkvi te prikrivanje klera i vlasti na dramatičan je način prikazano u kanadskoj višedijelnoj dokumentarističkoj drami The Boys of St. Vincent iz 1992.

Nije svako seksualno zlostavljanje djece pedofilija

Forenzički psihijatar i terapeut Goran Arbanas ističe da postoji razlika između kaznenog djela seksualnog zlostavljanja djeteta i pedofilije.

“Kazneno djelo seksualnog zlostavljanja djeteta svako je djelo u kojem netko seksualno uznemiruje ili zlostavlja osobu mlađu od 15 godina. Tako to definira naš kazneni zakon jer se tek s 15 godina može dati pristanak na seksualni odnos. Prije te dobi svaka prinuda ili seksualna aktivnost s djetetom je kažnjiva”, kaže Arbanas.

“S druge strane pedofilija nije pravni pojam. U zakonu nemamo riječ pedofilija. Pedofilični poremećaj je medicinska dijagnoza i ona zapravo označava da osobu seksualno privlači dijete koje nema sekundarne spolne osobine, odnosno dijete koje još nije ušlo u pubertet. Sad već tu imamo razliku jer će dio djece koja imaju manje od 15 godina biti djeca koja su već ušla u pubertet. I dalje će to biti kazneno djelo, međutim, takvu djecu pravi pedofili neće dirati jer oni biraju djecu koja nisu zrele osobe, koja imaju dječje osobine. Sva istraživanja, uključujući i ona provedena u našoj klinici, pokazuju da negdje oko 15% počinitelja seksualnog zlostavljanja djece čine pedofili. Drugim riječima, oko 85% počinitelja nisu pedofili. To znači da se radi o djeci koja su starija od dobi kada je u pitanju pedofilija ili da je djelo počinjeno iz nekog drugog razloga, a ne zbog seksualne privlačnosti. Naime, puno češće dijagnoze kod počinitelja seksualnog zlostavljanja nad djecom su poremećaji ličnosti i to najčešće antisocijalni i narcistični koji mogu biti i kombinirani”, tumači naš psihijatar koji se, među ostalim, bavi psihoterapijom pedofila.

Najčešće se zlostavlja u obitelji, no izvanobiteljski zlostavljači imaju više žrtava

Među počiniteljima razlikuju se tzv. obiteljski i izvanobiteljski. Neki zlostavljaju samo djecu unutar obitelji, a neki izvan obitelji. Najčešće se djeca zlostavljaju u obitelji. No, s druge strane, očekivano, izvanobiteljski počinitelji imaju puno veći broj žrtava.

Također postoji razlika između homoseksualnih i heteroseksualnih počinitelja. Homoseksualni, koji biraju mušku djecu, imaju daleko veći broj žrtava nego oni koji zlostavljaju žensku djecu. No, većina žrtava ipak su ženska djeca.

“Gotovo svi počinitelji su muškarci. Žene su iznimno rijetko počiniteljice seksualnog zlostavljanja djece; njihov je udio manji od 1%. Više od 99% počinitelja su muškarci. To je vrlo interesantan podatak. Naime, ponekad se po stručnim raspravama i po medijima zna provlačiti teza da su počinitelji često i sami bili seksualno zlostavljani. Istina je da su počinitelji češće zlostavljani nego što je to slučaj u općoj populaciji, međutim, kada bi stajala teza da je većina zlostavljača i sama bila zlostavljana, onda bi trebalo biti više počiniteljica zlostavljanja jer su ženska djeca češće žrtve. One su žrtve u više od polovice slučajeva”, napominje Arbanas.

Zlostavljači su najčešće djeci bliske ili poznate osobe

Istraživanja pokazuju da su zlostavljači u pravilu djeci poznate osobe.

“To nam govori da neke mjere i savjeti koje dajemo djeci nemaju puno smisla. Primjerice, mi djecu učimo da ne idu po mračnim ulicama i da se boje ući nepoznatoj osobi. To može imati smisla u nekoj mjeri, međutim, počinitelji su najčešće vrlo bliske osobe, pretežno članovi obitelji – očuh, djed, ujak, stric, bratić i sl. Također, to mogu biti i obiteljski prijatelji, učitelji, liječnici, treneri i svećenici. Zašto je to tako? Budući da se djeca u tim odnosima nalaze u položaju ovisnosti, a odrasli na poziciji moći, odrasla osoba može zastrašivati i ušutkavati djecu”, kaže nam Arbanas.

“U pravilu počinitelj djeci govori da to mora ostati njihova tajna, da će, ako neće šutjeti, učiniti nešto nažao nekom članu obitelji – bratu, sestri, mami ili njima samima. Također mogu im prijetiti da će svi doznati da je ono loše dijete. Naime, mi imamo uvriježenu kulturu okrivljavanja žrtve. Ni za jedan drugi zločin u sudskim postupcima u javnom pisanju ne propituje se žrtva. Ako vas netko opljačka, nitko neće postavljati pitanje jeste li vi tome na neki način pridonijeli. No kod seksualnog zlostavljanja vrlo često imamo narativ da je žrtva tome nekako pridonijela, što niti jedno istraživanje ne potvrđuje. Ta djela se uglavnom događaju u domu počinitelja ili žrtve, a vrlo rijetko u javnom prostoru”, tumači Arbanas.

Pedofili traže poslove koji im omogućuju pristup djeci

Pedofili, očekivano, imaju sklonost pronaći posao koji će im omogućiti pristup većem broju djece i to iz pozicije autoriteta.

Arbanas kaže da su to zanimanja u kojima postoji odnos moći nad velikim brojem djece.

“U takvim situacijama dijete se nema kome potužiti. Ono se eventualno može potužiti roditeljima, ono ne zna za sve institucije za koje znamo mi odrasli, poput policije, odvjetništva i sudova. Dijete se nalazi u posebno teškom položaju kada je počinitelj član obitelji. Primjerice, kome će se požaliti ako je počinitelj očuh? Može reći majci, no ona često neće vjerovati i tu završava svaka priča”, kaže.

Slično vrijedi za svećenike koji su istovremeno autoriteti i djeci i roditeljima i cijeloj društvenoj zajednici.

Zašto je seksualno zlostavljanje teško prijaviti?

Većina seksualnih zločina ostaje neprijavljena. Na jedan koji se prijavi dolazi desetak i više neprijavljenih.

Arbanas kaže da za to postoje brojni razlozi.

“Jedan sam već spomenuo, a to je da je okolina i javnost sklona okrivljavati žrtvu. Drugi je to što je to djelo još uvijek posramljujuće za samu žrtvu. Primjerice, nije isto ako kažete da ste silovani ili da vam je netko provalio u kuću. Čak i oni koji su najbliži žrtvi gledat će je drugim očima. Također, tu je odnos moći, koji smo već spominjali. Kome će dijete prijaviti zlostavljanje? Kako će prijaviti odraslu osobu? Zatim, čak i ako žrtva prijavi zlostavljača, naći će se u vrlo nezavidnom položaju. Žrtva u kaznenom postupku postaje svjedok i ona se u sudnici mora ponovno suočiti sa zlostavljačem koji može postavljati neugodna pitanja. To je vrlo neugodno iskustvo”, kaže psiholog.

“Žrtve također ne moraju vjerovati da će se zločin moći dokazati. Često ne postoje materijalni dokazi jer postoji samo riječ jednoga protiv riječi drugoga. Zatim ljudi mogu imati dojam da kazne nisu osobito velike pa se pitaju isplati li se prolaziti kroz cijelo neugodno iskustvo da bi počinitelj dobio dvije ili tri godine zatvora. Iz svih tih razloga velik broj žrtava ne prijavljuje djela seksualnog zlostavljanja. Konačno, djeca imaju problema s time da se povjere odrasloj osobi, a da im ona ne povjeruje pa ne poduzme ništa”, upozorava naš sugovornik.

Zašto u hrvatskoj Katoličkoj crkvi ima malo prijavljenih slučajeva?

Jedno od pitanja koje se nameće u ovom kontekstu jest: zašto u hrvatskoj Katoličkoj crkvi ima značajno manje prijavljenih slučajeva zlostavljanja djece nego što bi se to moglo očekivati kada se uzmu u obzir brojke iz drugih zemalja?

Jedan od ključnih razloga zasigurno je činjenica da hrvatske vlasti nikada nisu pokrenule sustavnu istragu kakve su provele brojne druge zemlje svijeta.

Marinović kaže da se u rijetkim otkrivenim slučajevima pedofilije u Crkvi u Hrvatskoj sve odvijalo u velikoj tajnosti.

“Optuženi svećenici premještani su na druge lokacije, sve je bilo usmjereno na prikrivanje i zataškavanje skandala, sve dok se ti slučajevi nisu izgubili u crkveno-sudskom bespuću i bili zaboravljeni”, kaže naša sociologinja religije.

Zagrebački župnik osuđen za pedofiliju, dobio blagu kaznu

Pritom napominje da su hrvatske sudske vlasti pedofile uglavnom kažnjavale kratkim zatvorskim kaznama, uvjetnim kaznama ili društveno korisnim radom.

Dobra ilustracija toga je slučaj prvog svećenika u Hrvatskoj koji je osuđen za pedofiliju, župnika iz zagrebačkih Šestina Ivana Čučeka. On je nepravomoćnom presudom 2003. osuđen na godinu i devet mjeseci zatvora zbog 13 slučajeva bludničenja nad djevojčicama. No, Županijski je sud kaznu preinačio u uvjetnu, pa je Čuček osuđen na šest mjeseci uz rok kušnje od tri godine. Jedno od obrazloženja za tako blagu kaznu bilo je da svećenik više nije u kontaktu s djecom.

Zbog odbijanja promjene i brojnih skandala Crkva prolazi veliku krizu

Marinović kaže da Crkva danas proživljava značajnu krizu u većini katoličkih, odnosno kršćanskih zemalja.

“Radi se o krizi identiteta Crkve i krizi vjere njenih sljedbenika u svijetu koji se nevjerojatno brzo mijenja. Koliko god se usiljeno trudi nositi s pedofilijom, njezine osude ostaju uglavnom na riječima. Čast iznimkama, a tu prije svih mislim na papu Franju. Istovremeno se događa zataškavanje ili se pronalazi neki drugi fokus, na primjer, povezivanje pedofilije s navodnim homoseksualnim lobijem u Crkvi. Koliko god se Crkva danas trudi priznati i pokajati za zločine iz prošlosti, čini se da je u njenom fokusu ipak prvenstveno zabrinutost za ugled institucije, a tek potom patnje žrtava”, kaže Marinović.

Osim toga, u slučajevima pedofilije crkvena istraga utemeljena na kanonskom pravu i danas još uvijek uglavnom prethodi kaznenoj istrazi civilnih vlasti.

“Dakle, Crkva najprije istražuje sama sebe pa tek onda zlostavljanje eventualno prijavljuje policiji. Niz otkrivenih slučajeva masovnog zlostavljanja djece u svijetu izvlači temu pedofilije iz sakristije i Crkve u javnost i izaziva masovno ogorčenje, pad povjerenja u Crkvu i, u nekim zemljama, masovno napuštanje Crkve”, zaključila je Marinović.