Bivši dekan splitske Medicine opisao hrvatska sveučilišta kao legla korupcije

Legla korupcije bez sankcija

Marušić hrvatska sveučilišta opisuje kao ispolitizirana, troma i korumpirana mjesta koja se grčevito opiru promjenama. Akademska autonomija koristi se kao paravan za privatne interese, a sankcije praktički ne postoje. Sustav je to u kojem cvjetaju nerad, tezgarenje nastavnika, krađa javnog novca i protuzakonite prakse. Bolonjski proces loše je proveden i sabotiran. Neki fakulteti imaju modele upisa koji su tužno primitivni modeli zarade. Tvrdi da se nastava na sveučilištima pretvorila u večernju školu. Za doktorske studije kaže da nema gore škole od dječjeg vrtića do zagrobnog života.

Otpor prema poboljšanju

Na sveučilištima prevladavaju oni koji ne žele promjene. Znanstvena produktivnost je slaba. A nastavnici nemaju ni volje ni snage ni znanja da se oko toga potrude. Kultura je to licemjerja i protuusluga.

Kritizira i otpor nastavnika prema ambicioznijim kriterijima za napredovanje jer bi stroži kriteriji bili ugroza lagodnosti.

Nimalo ne štedi ni studente; kaže da su sveučilišta sustav u kojem su i studenti i profesori protiv intenzivnog rada.

Kritizira i studentske organizacije, studentski sport, studentski moral i studentske pobune.

Nesretna ljubav i studiranje

Definira slabe studente i odbacuje njihove izlike za slabo učenje. U urnebesnom paragrafu kategorički odbacuje nesretnu ljubav kao izliku za neuspjeh na fakultetu. Za detalje pročitajte knjigu,
ali evo, ako niste znali, ljubavne probleme ne treba koristiti kao izgovor za loše učenje. Sretna ljubav
zapravo je veća smetnja učenju od nesretne, jer traje dulje i oduzima više vremena. Pa savjet za
studente: ako vam treba kakav izgovor na fakultetu, kažite da niste mogli učiti jer ste sretno
zaljubljeni.

Sporni dijelovi

Nije baš da mi se sve u knjizi sviđa, niti se slažem sa svim tvrdnjama. Nisu sve ustanove iste i ne treba generalizirati da se opisani problemi nalaze baš svugdje.

Marušić u knjizi, među ostalim, kategorički tvrdi da su sva privatna sveučilišta u Hrvatskoj štetna za razvoj akademske zajednice i stvaranje intelektualaca.

Ne volim takve radikalne izjave. Povijest i svijet puni su vrhunskih privatnih sveučilišta – kao što su Harvard, Stanford i MIT. Nije problem vlasnik sam po sebi, nego akademski standardi, kontrola kvalitete i financijska transparentnost. U Hrvatskoj su privatna sveučilišta akreditirana po istim pravilima kao i državna i podliježu istom nadzoru.

Marušić u knjizi zapravo analizira samo jedno privatno sveučilište, Hrvatsko katoličko sveučilište. Procjenjuje da ono ima najbolje rezultate studiranja te da po znanstvenoj uspješnosti nadmašuje polovicu državnih sveučilišta. Ostala privatna sveučilišta uopće nisu prikazana u analizama, jer do podataka o njima nije mogao doći.

Nadalje, analize uspješnosti studiranja i znanstvene produktivnosti hrvatskih sveučilišta koje prikazuje Marušić nisu idealne, a dio tih analiza sveučilišta zapravo prikazuje puno boljima nego što stvarno jesu, jer se u analize očito ne uključuju nastavnici koji su vanjski suradnici. No, do tih podataka jako je teško doći.

Sveučilišta podatke o svojoj uspješnosti ne objavljuju transparentno, a kada se pokuša doći do bilo kakvih preciznih podataka udara se svako malo glavom u neki zid koji podižu sveučilišta. To znam jer sam niz puta pokušala doći do kojekakvih podataka o uspjehu nečega na našim sveučilištima, i svaki put je to bila neopisiva muka i često uzaludan trud.

Unatoč nedostacima, vrijedna čitanja

Ipak, ništa od navedenog ne umanjuje mi dojam da je ova knjiga vrijedna i potrebna. Ona jest krvoločna i nemilosrdna, ali je uvelike prilično precizna. Svi koji poznaju sveučilišta iznutra potvrdit će da su se susreli s mnogim od opisanih slabih točaka, naravno, ako žele biti iskreni i pošteni.

Da se meni piše o tim temama, a ne piše mi se, mogla bih pobrojati iste probleme. Doduše, ja bih ubacila i nešto pozitive. Stanje na hrvatskim sveučilištima jest općenito loše, ali ima i svijetlih točaka, i puno dragulja. Njih u ovoj knjizi gotovo da nema.

Obilje smjelosti i drskosti

Za napisati ovakvu knjigu osim talenta za pisanje čovjek mora imati i jako puno hrabrosti i drskosti, a Marušić svega toga ima na pretek. On je jedini čovjek u Hrvatskoj koji može napisati tako nešto. Uživo, on je osebujan i zanimljiv lik koji se u razgovoru stalno prebacuje iz uloge strogog učitelja i kritičara u ulogu najvećeg zafrkanta na svijetu koji zna najsmješnije priče i viceve, i s kojim se uvijek možete jako dobro nasmijati. Naravno, pod uvjetom da vam paše takav lik i da s njim uopće želite razgovarati.

No, na papiru ove knjige nema Matka mangupa. Knjigu je napisao Matko Gromovnik koji puca po cijeloj akademskoj zajednici i ostavlja iza sebe spaljenu zemlju.

Razvod braka sveučilišta i politike

Kao Noina arka koja nije cilj nego sredstvo za novi početak, tako i Matkova arka na koncu daje prijedloge za reforme, odnosno za bolja sveučilišta.

Predlaže brojna rješenja, ali nema vjere da ona mogu doći sa sveučilišta. Jer kaže da sve što se predlaže sa sveučilišta odgovara isključivo predlagačima, a ne vodi boljitku. Očekuje da bi politika trebala riješiti probleme sveučilišta, ali politika koja se mora trgnuti. Sveučilišta su, piše Marušić, osinje gnijezdo s kojim se politika ne želi obračunavati jer su sveučilišni profesori utjecajni. Pa su politika i sveučilišta trenutačno u nesretnom, ali stabilnom braku, a Marušić otvoreno navija za njegov razvod.

Kad na početku opisuje povijest sveučilišta, Marušić lijepo objašnjava da je njihova svrha sustavna i organizirana poduka, znanstvenoistraživački rad, stvaranje novog znanja i poticanje kritičkog mišljenja. Tako je to u teoriji, a kako je u praksi – otkrit će vam ova knjiga.

Pročitajte Sveučilišne tajne. Nije to knjiga bez nade. Naprotiv, ona jasno pokazuje da problemi nisu nevidljivi, da nisu neimenovani i da nisu nerješivi. Sveučilišta u Hrvatskoj imaju ozbiljne slabosti, ali imaju i ljude, znanje i potencijal da budu bolja nego što jesu danas.

Ako ova knjiga barem malo pomakne granice šutnje i komfora, već je napravila više nego mnogi službeni dokumenti i strategije. A promjene, kako god sporo dolazile, uvijek počinju time da netko glasno kaže – ovako više ne ide.