U zemlji koja je nekad obećavala ljudi danas žive u ekstremnom siromaštvu

Alarmantni podaci

Ministar gospodarstva Joaquin Alonso objavio je u srpnju da je BDP prošle godine pao za 1,1%. Najalarmantnije je to što je od 2019. godine nacionalno gospodarstvo izgubilo više od desetine svoje veličine, odnosno BDP od 2019. bilježi pad od 11%.

Prema ministrovim riječima, primarna proizvodnja, koja uključuje poljoprivredu, stočarstvo i rudarstvo, najteže je pogođena, s padom od 53%, piše Havana Times.

Ekstremno siromašno

Prema neovisnoj organizaciji Observatorio Cubano de Derechos Humanos, 89% ljudi na Kubi je ekstremno siromašno, a zbog financijskih ograničenja ili nestašice hrane, sedam od deset Kubanaca preskače doručak, ručak ili večeru.

Od anketiranih Kubanaca, 78% želi emigrirati u inozemstvo ili poznaje nekoga tko to želi. Prema Economistu, od 2020. godine emigriralo je 2,75 milijuna Kubanaca, što je ekvivalentno četvrtini ukupnog stanovništva. Vodeći kubanski demograf Juan Carlos Albizu-Campos  smatra da je od 2020. otišlo 2,75 milijuna ljudi.

Neki imaju plaću manju od pet dolara

Gospodarstvo je u kolapsu, a u državi malo što funkcionira. Plaća iznosi 6506 pesosa (što na paralelnom tečaju, koji svi koriste, iznosi 14,46 dolara). Oni poput čistača dobivaju oko 2500 pesosa, što je nešto manje od pet dolara.

Prema podacima UN-a i Svjetske banke, koje je na svojoj stranici prikazao Worldometers, BDP po stanovniku na Kubi je 2023. iznosio 7.252 dolara.

Ovo pokazuje da je nominalni BDP po stanovniku Kube višestruko veći od zemalja subsaharske Afrike (prosječni BDP po glavi stanovnika za ove zemlje je u 2023. iznosio 1.623 dolara za 2023. godinu, prema Macrotrendsu).

Brojni ekonomisti dovode u pitanje pouzdanost kubanskog BDP-a izraženog u dolarima jer se službene statistike i dalje temelje na državnom tečaju, koji je višestruko povoljniji od onoga što vrijedi na paralelnom tržištu. Građani se oslanjaju na paralelni tržišni tečaj jer se u Kubi većina robe može kupiti samo u dolarima ili u trgovinama koje cijene formiraju prema tom tečaju.

Stručnjaci navode da kubansko gospodarstvo pati od masovnog precjenjivanja BDP-a zbog umjetno niskog službenog tečaja kubanskog peza u odnosu na rastući tečaj crnog tržišta.

Koristeći više analitičkih pristupa i različite tečajeve konverzije, ekonomist Miguel Alejandro Hayes u jednoj procjeni pokazuje da bi kubanski BDP po stanovniku bio višestruko niži kada bi se umjesto službenog koristio realniji tržišni tečaj, donosi elTOQUE. Ovdje se radi o procjeni koja ne predstavlja službenu statistiku.

Opada i turizam

U Kubi naglo opada i turizam. Kako piše Cuba Headlines, službena statistika za kraj rujna 2025. kazuje da pad broja posjetitelja iznosi 20,5% u usporedbi s istim razdobljem 2024. godine.

Stručnjaci upozoravaju da je pad turizma prvenstveno posljedica strukturnih problema poput dugotrajnih nestanaka struje, nestašice osnovnih potrepština i loše infrastrukture.

Kuba je obećavala

U 19. stoljeću Kuba je bila jedna od najprosperitetnijih latinoameričkih zemalja s izvozom duhana, šećera i kave. Prema istraživanju objavljenom na Cambridgeu, dohodak po glavi stanovnika na Kubi tijekom 1920-ih bio je „zapanjujuće blizu Zapadnoj Europi i južnim američkim saveznim državama“.

U 1920-im godinama, uslijed prohibicije u Sjedinjenim Državama, Kuba je postala omiljeno odredište bogatih Amerikanaca. Hoteli, restorani i kasina nicali su u Havani kako bi uslužili bogate putnike. U izdanju Cabaret Quarterlyja, sada ugašenog turističkog časopisa, iz 1956., Havana je opisana kao „gospodarica užitka, bujna i raskošna božica užitaka“.

„Havana je tada bila ono što je Las Vegas postao“, kaže za Smithsonian Louis Perez, kubanski povjesničar.

Državni udar Batiste

Iako je Kuba formalno proglasila neovisnost 1902., ta je suverenost bila ozbiljno ograničena tzv. Plattovim amandmanom, dokumentom koji je Washingtonu davao pravo da intervenira u kubanskim poslovima kada procijeni da su mu interesi ugroženi.

U tom je okruženju Fulgencio Batista, vojni časnik, 1952. izveo državni udar i prekinuo demokratske izbore, uspostavivši autoritarni režim.

Castro i revolucija

Fidel Castro pokrenuo je 1953. pobunu protiv Batistine vlasti, koja se pretvorila u dugotrajni gerilski rat. Među ključnim figurama koje su oblikovale revolucionarni pokret bio je i Ernesto „Che“ Guevara, argentinski revolucionar i liječnik.

Do kraja 1958. Castro je dobio podršku radnika, studenata i seljaka, a rast nezadovoljstva i međunarodni pritisak slomili su Batistin režim.

Zemlja se okrenula SSSR-u

Ukinuto je višestranačje, nacionalizirana je industrija te se zemlja ideološki i ekonomski okrenula Sovjetskom Savezu. U kratkom razdoblju Kuba je transformirana u jednopartijski socijalistički sustav.

Prema analitičarima, u ranim godinama režima, Kuba je bilježila određene uspjehe, primjerice u širenju obrazovanja i zdravstvene skrbi, no ti su pokušaji pokazali svoje granice kada su se javile neefikasnosti u ekonomiji.

Danas je Kuba jedna od rijetkih preostalih komunističkih država na svijetu. Iako se Fidel Castro povukao s vlasti 2008., a preminuo 2016., Kuba je i dalje pod kontrolom iste partije.

Raspad SSSR-a je ključan

Nemoguće je razdijeliti propast Kube od raspada Sovjetskog Saveza. Havana je bila ključni saveznik Moskve još od vrhunca Hladnog rata i Kubanske raketne krize 1962. godine.

Kuba je do tada više od tri desetljeća živjela unutar sovjetske geopolitičke orbite. Nestankom SSSR-a nestala je i gotovo cjelokupna vanjska potpora, a BDP je u prvoj polovici 1990-ih potonuo za više od trećine. Razdoblje je nazvano „Posebno razdoblje u miru“. Riječ je o velikoj humanitarnoj krizi praćenoj nestašicama goriva, hrane i lijekova, paralizom transporta i masovnim odlaskom stanovništva.

Uloga SAD-a u propasti Kube

Istodobno, Sjedinjene Države postupno su pooštravale ekonomske sankcije, kulminirajući Helms-Burtonovim zakonom iz 1996., koji je dodatno ograničio trgovinu i ulaganja prema Kubi. U takvom okruženju Havana je tražila nove zaštitnike, prvenstveno u Venezueli Huga Cháveza, koja je početkom 2000-tih postala ključni dobavljač jeftine nafte.

Mogu se čuti tvrdnje da za kubansku krizu prvenstveno snose odgovornost Sjedinjene Države, zbog dugotrajnog embarga uvedenog 1962. godine i sustavnog političkog pritiska na Havanu.

„Blokada Kube predstavlja ekonomski, financijski i trgovinski rat koji se pravno označava kao genocid“, upozorio je kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodriguez.

„Socijalizam objašnjava siromaštvo na Kubi“

Kuba napominje da su ih financijska, trgovinska i ekonomska ograničenja do sada stajala 164 milijarde dolara. Informativni portal Američkog instituta za ekonomska istraživanja, The Daily Economy, donosi kako je embargo definitivno osiromašio Kubu, ali da je pravi razlog pada Kube socijalistički režim.

Prema njihovim analizama, već do 1989. Kuba je bila oko 55 % siromašnija nego što bi bila u odsustvu socijalizma i embarga, što pokazuje da su troškovi centralnog planiranja i izolacije već tada značajno smanjili životni standard stanovništva. Prema analizama, sam embargo je utjecao na kubansko gospodarstvo između 3% i 10%.

Uspon privatnog poduzetništva

Promjena zakona 2021. godine omogućila je osnivanje tisuća malih i srednjih poduzeća, koja sada čine značajan dio maloprodaje. Najnoviji podaci iz srpnja 2025. pokazuju da je „nedržavni“ sektor bio odgovoran za 55% maloprodaje robe i usluga u 2024., u odnosu na 44% u 2023., donosi Reuters.

Ipak, privatni poduzetnici frustrirani su nejasnoćama u primjeni zakona. „Sve se mora raditi zaobilazno“, kaže poduzetnica Marta Deus za Economist. Čini se da su na Kubi reforme nužne. Economist poentira da trenutačna vlast nije sposobna spriječiti katastrofu u koju srlja Kuba.

„Mislim da je kubansko gospodarstvo u slobodnom padu. I ako provedene reforme ne budu dovoljno značajne, duboke i strukturne, one jednostavno neće uspjeti“, rekao je za PBS Carlos Saladrigas, kopredsjednik neprofitne organizacije Cuba Study Group.