PRVIH par godina domaći su mediji redovito obilježavali Badnjak 2016. godine i godišnjice sudbonosnog obećanja premijera Plenkovića koji je tada, ničim izazvan, najavio otkup dionica Ine. Kao grom iz vedra neba odjeknulo je premijerovo obraćanje javnosti kojim je dao do znanja kako vlada ima “razrađen proces otkupa prema modelu koji je financijski održiv”.

Blagdanski istup ušao je u anale ispraznih obećanja, ali i potaknulo nagađanja o pozadini cijele priče. Populizam? Demagogija? Politička trgovina? Vjerojatno sve navedeno i još ponešto.

No ako je bilo teško shvatiti političke razloge dramatičnog obraćanja premijera, one ekonomske je još – teže. Mađarski MOL je domaću naftnu kompaniju pretvorio u maloprodajni lanac, potpuno zanemarujući istraživanje i razvoj, i nije pokazivao ama baš nikakve namjere da se odrekne te imovine.

Prošle su, eto, četiri i pol godine od tog obećanja i stvar se, naravno, nije pomakla s mrtve točke. Navodno pregovori još uvijek traju, ali tome ni mediji ni domaća javnost više ne pridaju osobitu pozornost. A onda, što je za ovu priču još važnije, kakva je uopće perspektiva naftne kompanije u svijetu koji se odriče fosilnih goriva i gorljivo zagovara tranziciju ka obnovljivim izvorima energije?

Oporavak iz pandemijskog ponora

Budućnost naftnih kompanija kakve smo dosad poznavali ne doima se odveć optimističnom, a pod pritiskom politike (zelene agende Europske unije), šire javnosti i investitora, njihov core business koji se vrti oko fosilnih goriva kao da je lišen dugoročne perspektive.

Tranzicija će trajati desetljećima, ali već sada zadaje probleme velikim igračima. Već smo pisali o problemima s kojima se suočavaju, od opadajućih prinosa na kapitalne projekte koji iziskuju ogromne investicije (s upitnim povratom na duži rok) do zahtjeva za drastičnim smanjenjem štetnih plinova, bilo iz vlastitih redova ili pak neprijateljski nastrojenih organizacija i udruga. Chevron, Exxon Mobil i Royal Dutch Shell su krajem svibnja kapitulirali pred pritiskom, dok se njihovi rivali užurbano pripremaju na slične bitke.

Naravno, nafta neće tek tako nestati sa scene, no aktualni rast cijene crnog zlata u ovoj je raspravi pogrešan argument. Pozitivna korekcija na kratki rok nipošto nije isključena – samo u ovoj godini cijene sirove nafte i naftnih derivata na američkim terminskim burzama porasle su za 40% do 60%.

Međutim, u iščekivanju kraja pandemije i na krilima gospodarskog oporavka, uzlazan trend sirove nafte nije nikakav izuzetak, već je sasvim u skladu s rasprostranjenim trendom na tržištima roba. Primjerice, cijene metala, od željezne rudače do bakra, već mjesecima nižu nove rekorde, a o optimizmu najbolje svjedoči blistava izvedba različitih komponenti CRB indeksa (prate kretanje cijena velikog broja roba i sirovina).

Čak godinu dana je trebalo da cijena Brent sirove nafte anulira minus i vrati se (u ožujku) na pred-pandemijsku razinu; rast kojem smo svjedočili tijekom proteklih godinu dana (i nešto malo više) zapravo je u najvećoj mjeri tek oporavak i povratak na uobičajene, pred-krizne razine. I to vjerojatno nije kraj. Većini potrošača se sigurno neće svidjeti aktualne prognoze, ali sve je više analitičara koji spominju i čarobnu brojku od 100 dolara (za barel sirove nafte) koju bi gospodarski oporavak nanovo mogao aktualizirati, možda već u drugoj polovici ove godine.

Kratkoročne prognoze su nedvojbeno optimistične, no tema ove priče su – dugoročne perspektive, kao i kategorija imovine čiji rast uvjerljivo nadmašuje intenzitet pozitivnog trenda tradicionalnih energenata (fosilnih goriva).

Cijena zelene agende

Nominalno je teško možemo nazvati sirovinom, ali se njome na burzama trguje poput svake druge robe. Riječ je o dozvolama emisija štetnih plinova, ili još konkretnije, o jednoj toni ugljikovog dioksida (CO2), odnosno ekvivalentnoj količini dvaju drugih stakleničkih plinova, didušikova oksida (N2O) i perfluorougljika (PFC). Službeni akronim je EUA (EU Allowance), a emisijama stakleničkih plinova u Europskoj uniji se trguje još od 2005. godine, otkako je utemeljen Emissions Trading System (ETS), tragom obveza preuzetih Protokolom iz Kyota.

Njihova je cijena godinama tavorila ispod 10 eura po toni, a stvari su se počele mijenjati početkom 2018. godine zahvaljujući ETS direktivi Europske unije kojom su presložena pravila na tržištu, u prvom redu vezana za korištenje stabilizacijskih pričuva (Market Stability Reserve), nakon čega se cijena pomakla unutar raspona od 15 do 30 eura po toni.

Kao i u slučaju sirove nafte, pandemija je (uslijed značajnog pada ekonomske aktivnosti na Starom kontinentu) donijela zamjetan pad cijena na InterContinental Exchangeu (ICE), ali je zato već u drugom kvartalu (2020. godine) slijedio oporavak koji je iznjedrio vrtoglavi rast, a cijena je doslovno eksplodirala, preskočivši početkom svibnja (po prvi put u povijesti) okruglih 50 eura. A u usporedbi s nizom novih rekorda za emisije, rast cijena sirove nafte doima se bitno – skromnijim.

Troznamenkasti rast cijena (u proteklih godinu i pol dana) ujedno može poslužiti i kao prozor u budućnost naftnih kompanija. Govorimo, naravno, u prvom redu o naftnoj industriji na Starom kontinentu, makar slična sudbina vjerojatno očekuje i ostale razvijene zemlje potpisnice Pariškog sporazuma. Europska unija je u nekoliko navrata modificirala proklamirane ciljeve, a najnovija strategija podrazumijeva smanjenje emisije stakleničkih plinova do 2030. godine za 55% (u odnosu na baznu 1990. godinu), te neutralnu poziciju do 2050. godine (“net zero”).

ETS mehanizam u svojoj je naravi prilično jednostavan (makar je implementacija izrazito komplicirana) i temelji se na kvotama (dopuštenoj emisiji plinova) koje definiraju članice Europske unije. Prema “cap & trade” principu kvote se s vremenom sve više smanjuju, a proizvođači koji nisu u stanju zadržati emisiju štetnih plinova u zacrtanim okvirima mogu to nadoknaditi kupnjom dodatnih jedinica na burzi (ili velikim novčanim kaznama).

Trgovina dozvolama za emisije zagađivačima omogućava fleksibilnost u poslovanju i ostavlja prostora za prilagodbu, ali i potiče kompanije na tranziciju u smjeru manje štetnih tehnologija – proizvođači koji ne ispune propisanu kvotu višak dozvola mogu prodati na tržištu i uknjižiti ekstra prihod.

Razvoj koncepta oporezivanja emisija

O argumentima za implementaciju sustava koji bi regulirao naplatu emisije štetnih plinova nedavno je Max Roser napisao vrlo uvjerljiv osvrt, ističući kako cijenu potrošnje fosilnih goriva ne plaćamo samo klimatskim promjenama, već i ljudskim životima. Međunarodni monetarni fond tu štetu interpretira kao enormnu subvenciju koju uživaju proizvođači fosilnih goriva, uz koju se bilo kakav oblik naplate emisija štetnih plinova doima gotovo beznačajnim. Alternativa “cap & trade” mehanizmu je specifično porezno opterećenje na emisije (carbon tax), a Roser ističe kako ogromna većina ekonomista (uključujući i one na desnoj strani političkog spektra) podržava ideju o naplati zagađenja.

Cijeli niz istraživanja otkriva benefite takvog pristupa. I dok dio promatrača smatra kako je cijena dozvola još uvijek prilično niska da bi potaknula krupnije promjene, u studiji objavljenoj prošle godine ističe se smanjenje emisija ugljikovog dioksida unatoč niskim cijenama.

Doduše, najznačajniji su pomaci dosad zabilježeni u segmentu proizvodnje električne energije, gdje je ugljen zamijenjen (dvostruko učinkovitijim) prirodnim plinom (a u manjoj mjeri i obnovljivim izvorima energije). Međutim, kontinuiranim smanjenjem emisijskih dozvola (dosad za 1.7%, a od ove godine za 2.2% godišnje) drastično se smanjuje manevarski prostor najvećim zagađivačima, a upravo je to ključna činjenica kada je riječ o naftnim kompanijama.

S konceptom naplate emisija stakleničkih plinova se možete i ne morate slagati, no to je vrlo opipljiva realnost – politika Europske unije je jasna i (uglavnom) konzistentna. I dok zeleni zahtijevaju još ambicioznije ciljeve, EU kroz nekoliko godina planira implementaciju “carbon border adjustment” mehanizma kojim bi se naplata emisija štetnih plinova proširila i na proizvode iz uvoza, kako bi se doskočilo strategiji izmještanja proizvodnje izvan Starog kontinenta u svrhu smanjenja troškova poslovanja (i osigurala povoljnija pozicija domaćih proizvođačima koji trpe zbog nelojalne konkurencije).

Ovo potonje ovisi o pregovorima s trgovinskim partnerima (pa je za očekivati i određena vremenska odstupanja od plana), ali predstavlja jedan od ključnih faktora aktualnog rasta. I dodatan izvor prihoda za članice Unije (procjene govore o rasponu od pet do 14 milijardi eura novih prihoda, što onda objašnjava čvrstu političku volju za promjenama.

Kakve su prognoze?

Posljednje ankete govore kako bi prosječna cijena tone dozvola za emisiju ugljikovog dioksida u ovoj godini mogla dogurati do 46.3 eura po toni (prognoze su početkom godine bile zamjetno niže). Stvari, međutim, dodatno komplicira ulazak financijskih institucija, koje su nanjušile profit i namjeravaju aktivno sudjelovati u dugoročno pozitivnom trendu. Veliki igrači poput Trafigure i Vitola sve su aktivniji na tržištu, a u očekivanju nastavka pozitivnog trenda, industrija kupuje dozvole za emisije kako bi stvorila zalihe za budućnost.

Sve to stvara dodatan pritisak na cijene i zatvara začarani krug u kojem tržište sve izdašnije honorira proizvođače koji se odluče na radikalne rezove, odnosno krupne investicije u nove (čišće) tehnologije. S cijenama od dvadesetak ili tridesetak eura po toni, industrija nije imala previše motiva za transformaciju.

Cifra od pedesetak eura po toni donekle mijenja stvari, a iznos od sto eura, koji mnogi očekuju već krajem ove ili početkom iduće godine, pravi je “game changer”, jer će tada tranziciju biti zamjetno teže (ili gotovo nemoguće) zaustaviti. Na takav razvoj događaja upućuje i kretanje cijena terminskih ugovora na ICE s budućim datumima dospijeća; konkretne brojke na grafikonu nisu toliko bitne, koliko sam izgled krivulje: činjenica da cijena raste s daljim datumima dospijeća (prosinac 2027. podrazumijeva premiju od oko 10% u odnosu sadašnjost) evidentno upućuje na optimizam tržišnih aktera.

A time se vraćamo na početak priče – naftnoj industriji suočenoj s imperativom promjena. Ina se ne treba previše brinuti – zatvaranjem sisačke rafinerije (ni budućnost one riječke nije posve izvjesna!) i sve slabijom aktivnošću u segmentu istraživanja i eksploatacije novih polja njen karbonski otisak doskora bi mogao biti usporediv s Lidlom ili Konzumom. Svi ostali, ozbiljni igrači, grozničavo razmišljaju o alternativama. Royal Dutch Shell tako razmatra prodaju svog udjela u najvećem američkom naftnom polju i istodobno pregovora s kupcima o prodaji električne energije iz obnovljivih izvora energije; Exxon Mobil ne planira nikakvo povećanje proizvodnje u iduće četiri godine.

Nitko pritom ne spominje njihovo izumiranje. Niti naprasni nestanak fosilnih goriva. Uostalom, pregršt je kandidata iz zemalja u razvoju (u prvom redu članica OPEC-a) koje će rado nadoknaditi eventualni manjak ponude na tržištu. Ali iz perspektive investitora, ulaganje u naftne kompanije u ovome se trenutku, i uz neizvjesnu budućnost, teško može nazvati atraktivnim.

Dio troškova vjerojatno će apsorbirati i krajnji potrošači, ali većina zasad podupire strategiju koja ima za cilj smanjiti zagađenje i ograničiti klimatske promjene.

Alternativa vjerojatno izgleda bitno lošije.