Psihologinja: Nenasilnom društvu ne trebaju školski zaštitari

NAKON što se u osnovnoj školi Prečko u Zagrebu dogodila nezamisliva tragedija, kada je ubijeno dijete u učionici, nakon beogradske tragedije u OŠ „Vladislav Ribnikar“ prošle godine, nakon brojnih slučajeva verbalnog i psihičkog nasilja u školama svi roditelji su suglasni – ne osjećamo se sigurno, djeca se ne osjećaju sigurno. Ne osjeća se da je škola to mjesto za koje smo uvijek smatrali da jeste – ušuškano, toplo mjesto, gdje niko ne može ništa uraditi našoj djeci. A desilo se. Jesu li nam djeca sigurna? Je li dovoljna fizička zaštita u školama?

Gošća BUKA podcasta bit će psihologinja doc. dr Sonja Stančić, ona kaže kako nenasilnom društvu ne trebaju fizičke zaštite.

„Nenasilnom društvu ne trebaju blindirana vrata“

„To je prvo i osnovno. Nenasilnom društvu ne trebaju blindirana vrata, nenasilnom društvu ne trebaju zaključana vrata, ne trebaju školski policajci, ne trebaju maskirni policajci, ne znam, kakve vrste zaštite. To je pogrešno. Mi ako se budemo zaključavali i ako budemo razvijali sistem zaključavanja, nadzora, kamera, svih tih logističkih elemenata, mi u stvari razvijamo strah, a strah nikad nije dobar. Opet nastaje problem. I ovo je lakši način. Lakše je promijeniti vrata. To košta nekoliko stotina eura, nekoliko stotina maraka i taj školski policajac košta nekoliko stotina maraka, tolika mu je plata. To je baš jedan jeftin način da smirimo nacije. I potpuno bezazlen, a kao skinuli ste sa sebe teret donosioca odluka da nešto uradi, nešto ste uradili, super, odradili ste nešto. U stvari niste uradili ništa“ rekla je ona u BUKA podcastu.

Jedino što ima smisla jeste suštinska promjena, a to je vratiti dignitet roditelju, vratiti dignitet nastavniku, vratiti dignitet čovjeku.

„Kroz potpuno poštovanje da taj čovjek mora da zaradi platu, da bi mogao da prehrani svoje dijete, ali ne radeći 24 sata dnevno, da taj nastavnik mora imati adekvatnu materijalnu nadoknadu za to bavljenje djetetom. Zamislite, znate li vi za koliko malo novca vi povjeravate svoje dijete nastavniku? Da li stvarno očekujete za toliko malo novca da će on brinuti o vašem djetetu? I da će ga vaspitati, i da će ga odškolovati. Pa neće, ne može, jer je i njemu kao i vama glava na sto strana. On mora također da brine svoje brige. A to je suština. Mi moramo da se bavimo pravim vrijednostima,“ dodaje gošća BUKE.

„Empatija se ne nasljeđuje“

Moramo vidjeti zašto, pored toliko predmeta koje imamo u školi, naša djeca ne razumiju empatiju i ne bave se empatijom, ističe.

„Ne nasljeđuje se empatija, ona se uči, ona se uči svaki dan. Ne možemo reći, on se nije rodio empatičan, pa ne rodi se empatičan. Odgajamo ga da bude empatičan i kući i u školi. Ali ako se tim nitko ne bavi, onda kako će dijete to naučiti? Mi imamo desetine nekih predmeta, hiljade nekih stranica u školi, ali nam djeca ne znaju reći dobar dan. I dolaze nam polugola ili u trenirkama i ne smijemo im čak ni reći da to nije dobro i moramo im dati pet zbog toga. To treba mijenjati, to su stvari koje treba mijenjati“ kaže za BUKU Sonja Stančić.

„Ne trebaju nam stotine stranica, ne trebaju nam elektronski dnevnici, ne treba nam da roditelj ima elektronski pristup u dnevniku. Nije to poboljšanje odgoja i obrazovanja. To ničemu neće doprinijeti. To je samo maskiranje naše nesposobnosti da osjećamo, da razumijemo i da vrednujemo čovjeka preko puta nas. Sve ćemo uraditi samo da ne bismo morali pogledati jedni druge u oči i razgovarati jedni s drugima. Da li sa vlastitim djetetom, da li sa supružnikom, da li s nastavnikom, da li sa donosiocem odluka preko puta nas?

Znate da to ne traje jedan mandat, taj razgovor koji je jako bitan. To dugo traje i nije popularno.

„Tako je, ali kad biste imali donosioca odluka koji je obrazovan, koji je školovan, kojemu je stalo da započne proces koji će njegovu državu ili posao za koje on smatra da je bitan staviti u rang neke Švedske i neke Norveške.“ kaže naša gošća.