NOVI izvještaj Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) Ujedinjenih naroda prikazao je dosad najalarmantniju, ali i najjasniju sliku o stanju klimatskih promjena, njihovim uzrocima i mogućim rješenjima.

Izvještaj je svijetu rekao ono što već zna, ali i dalo do znanja da je situacija još hitnija nego se činilo. Kako je glavni tajnik UN-a António Guterres rekao, ovo je izvješće “crveni alarm za čovječanstvo”.

Planet se u posljednje vrijeme zagrijava brže nego što su znanstvenici prethodno mislili, posljednjih pet godina bile su najtoplije od početka mjerenja u 19. stoljeću, a neke od posljedica, poput topljenja arktičkog leda i podizanja razine mora, već su nepovratne.

Izvješće to ne kaže izravno, ali, kao i posljednja dva u 2014. i 2018., jasno sugerira da, ako zaista mislimo ograničiti zagrijavanje na 1.5 Celzijevih stupnjeva, globalne emisije ugljika trebaju doseći vrhunac oko 2025. godine, a zatim se brzo spustiti prema nuli.

Ograničenje rasta globalne temperature na ne više od 1.5 Celzijevih stupnjeva u odnosu na predindustrijske temperature je, podsjetimo, cilj koji su gotovo sve zemlje svijeta zajednički dogovorile u povijesnom Pariškom sporazumu iz 2015.

Nakon prošlog izvješća imali smo još 11 godina, sad imamo još 4

Kad je 2014. izašlo peto veliko izvješće IPCC-a o klimatskim promjenama, imali smo 11 godina da dosegnemo taj vrhunac i okrenemo ga. Sada imamo samo četiri, piše profesor međunarodnih odnosa Matthew Paterson sa Sveučilišta u Manchesteru za znanstveni portal Science Alert.

Izvješće postavlja pet različitih putova prema kojima bi emisije mogle krenuti u sljedećim desetljećima, uz različite “klimatske budućnosti”. No čak i najoptimističniji scenarij, na kojem emisije padaju što je brže moguće, daje nam nešto manje od 50 posto šanse da ograničimo zagrijavanje na 1.5 Celzijevih stupnjeva.

>> Zemlja se zagrijava sve brže, sve je manje šanse da se izbjegne katastrofa

U ovom scenariju svijet mora s vremenom ograničiti ukupnu emisiju stakleničkih plinova na ekvivalent od oko 500 gigatona ugljičnog dioksida (CO2).

Izvješće pokazuje da u ovom trenutku svijet emitira oko 40 gigatona godišnje (i raste). To ostavlja oko 12.5 godina emitiranja na trenutnim razinama. Dakle, ako svijet dosegne nultu razinu emisija do 2050. godine, svake godine do tada emisije ne smiju biti veće od 40 posto prosječnih emisija 2021. godine.

U teoriji je prilično jednostavno postići da emisije dosegnu vrhunac, a zatim krenu silaznim trendom. Postoji nekoliko velikih promjena koje se mogu napraviti u sektorima poput električne energije, građevinarstva i prometa, odakle dolazi velik dio emisija i gdje postoje lako dostupne alternative.

Konkretna rješenja za zaustavljanje kataklizme

To, prema Science Alertu, uključuje sljedeće mjere:

• Zabranu nove infrastrukture fosilnih goriva. Nema novih elektrana na ugljen, nema novih operacija vađenja nafte i plina i nema proširenja zračnih luka
• Postojeće elektrane na ugljen mogle bi se brzo zamijeniti obnovljivim izvorima energije poput vjetroelektrana
• Radikalno bi se mogla poboljšati energetska učinkovitost zgrada
• Prirodni plin bi se mogao eliminirati u zgradama, zamijeniti grijanjem i kuhanjem koje koristi električnu energiju
• Kopneni promet mogao bi se dekarbonizirati (odstraniti emisije ugljika nastale izgaranjem fosilnih goriva) masovnim prelaskom na električna vozila (automobili, kamioni, autobusi, vlakovi) te s automobila na bicikle, pješačenje i javni prijevoz.

Tehnički gledano, sve bi se ovo moglo postići i u idućih 10 godina. Prave prepreke su u načelu političke.

Prije svega, naftne, plinske i ugljenske korporacije i dalje se grčevito bore protiv pravih energetskih reformi, koje ugrožavaju njihovu profitabilnost i goleme subvencije koje i dalje dobivaju – daleko veće od onih za sektor zelene energije. Također, i dalje lobiraju za oslabljivanje ekološke regulative i protiv su uvođenja poreza ili kvota za emisije ugljika.

Nažalost, industrija fosinih goriva još uvijek ima dovoljnu podršku u nizu zemalja poput Australije, Rusije i Saudijske Arabije, kao i u zemljama s kontradiktornim interesima poput Kanade, Nizozemske, SAD-a i Norveške, da odugovlače tranziciju unedogled.

>> Mediteran je žarište zatopljenja. Sahara se može proširiti u Hrvatsku

Tenzije između bogatih i siromašnih zemalja u podnošenju tereta

Globalne nejednakosti su još jedna ključna prepreka u tranziciji. Emisije stakleničkih plinova u zemljama u razvoju brzo rastu, dok su u većini industrijski razvijenih zemalja stabilne ili blago opadaju, a u SAD-u, Njemačkoj ili Velikoj Britaniji i mnogo brže od prosjeka. Zbog toga se zemlje u razvoju bune da ih se prisiljava na odricanje kad još nisu ni izbliza dosegle njihov stupanj razvoja, a da same nisu krive za najveći dio dosadašnjeg zagađenja.

Zato je potrebno sustavno globalno financiranje takve tranzicije, od ulaganja u obnovljive izvore energije do infrastukture električnih vozila u zemljama u razvoju. No pritom je vrlo upitno mogu li privatni investitori biti dovoljni za takav dalekosežni projekt. Fosilna goriva često su još uvijek isplativija od obnovljivih izvora energije.

Stoga će vjerojatno biti potrebno daleko veće javno financiranje u energetsku tranziciju u obliku green new dealova (zelenih novih dogovora), piše Science Alert.

Pandemija covida-19 je, s jedne strane, zahvaljujući lockdownima i ograničenjima zračnog prometa, privremeno smanjila zagađenje, no u isto vrijeme je skrenula fokus vlasti i civilnog društva sa zaustavljanja klimatskog kaosa.

Zemlje G20 subvencionirale industriju fosilnih goriva s čak 3.3 bilijuna dolara od 2015.

Prema izvještaju BloombergNEF-a i Bloomberg Philanthropiesa, 20 zemalja s najjačim ekonomijama na svijetu, iz kluba G20, ukupno su subvencionirale svoje proizvođače fosilnih goriva s čak 3.3 bilijuna dolara od 2015. godine, kad je Pariški sporazum sklopljen. Od toga je 60% išlo na izravne subvencije tvrtkama, a 40% na smanjenje cijena za krajnje potrošače.

Ovo izdašno financiranje za industriju ugljena, nafte i plina “bezobzirno” je u svjetlu izvanrednog klimatskog stanja, koje eskalira, prema autorima izvješća, i potrebno ga je postupno početi ukidati što prije. U izvješću se navodi da bi se za tih 3.3 bilijuna dolara moglo izgraditi solarne elektrane koje bi mogle osiguravati tri puta više električne energije nego što je trenutno koristi SAD.

Zemlje G20 su, inače, zaslužne za gotovo tri četvrtine globalnih emisija ugljika, odnosno stakleničkih plinova koji pokreću globalno zagrijavanje.

Izvješće Bloomberga također iznosi tri područja u kojima je potrebno hitno djelovanje kako bi se globalni porast temperature ograničio na 1.5 Celzijevih stupnjeva.

• ukidanje subvencija za fosilna goriva
• stavljanje cijene na emisije ugljika
• tjeranje tvrtki da objave rizike koje klimatske promjene predstavljaju za njih.

Ukidanje subvencija politički osjetljivo, ali pomoglo bi i proračunu i klimi

U izvješću se navodi da svih 19 država članica G20 (EU kao blok je dvadeseta članica) nastavlja pružati značajnu financijsku potporu proizvodnji i potrošnji fosilnih goriva. Prema posljednjim dostupnim podacima, subvencije su iznosile 636 milijardi dolara 2019. godine, što je 2% manje nego 2015.

G20 se još 2009. godine složio da postupno ukine “neučinkovite“ subvencije za fosilna goriva, ali nije definirao koje su točno subvencije neučinkovite i otada nije postignut značajan napredak u njihovu ukidanju, piše Guardian.

Ukidanje subvencija može biti vrlo osjetljivo pitanje, kao što su pokazali masovni prosvjedi tzv. Žutih prsluka protiv viših cijena goriva u Francuskoj. Manje dobrostojeće građane treba zaštititi od posljedica ove reforme da bi ona bila uspješna, smatra koautorica izvješća Vicky Cuming.

Ipak, te subvencije, naglašava Cumming, “nadproporcionalno koriste bogatijim potrošačima nego ranjivim grupama”. Naravno, ukidanje subvencija ne bi samo rasteretilo naše ekosustave već i proračune zemalja. Više od 500 nevladinih organizacija okupljenih u inicijativu Oil Change International pozvalo je u lipnju američki Kongres na ukidanje subvencija za fosilna goriva.

Porez na emisije ugljika

Što se poreza na zagađenje tiče, kako je utvrđeno u izvještaju, zemlje poput Francuske i Njemačke već naplaćuju neki oblik poreza na više od 80% emisija ugljika. U Velikoj Britaniji je taj postotak samo 31%, ali zato je prosječna cijena čak 58 $ po toni ispuštenog CO2. U SAD-u prosjek takvih poreza iznosi samo 6 $ po toni CO2, a pokriveno je samo 8% emisija. Rusija, Brazil i Indija nemaju nikakav oblik takvog poreza.

>> Znanstvenici kažu da bi ovaj nevidljivi plin mogao zapečatiti sudbinu Zemlje

Objavljivanje rizika od klimatskih promjena za pojedine tvrtke i sektore potaknulo bi financijska tržišta da na temelju tih informacija preusmjere investicije iz sektora koji (najviše) zagađuju u druge, zelenije sektore i tvrtke. Zasad su samo EU i Velika Britanija obećale uvesti takvu obavezu.

S druge strane, 101 dobitnik Nobelove nagrade pozvao je prije nekoliko mjeseci na sklapanje globalnog sporazuma o neširenju fosilnih goriva, po uzoru na sporazume o neširenju nuklearnog oružja.

U otvorenom pismu objavljenom u travnju bivši predsjednici, znanstvenici, pisci i vjerski poglavari, uključujući Dalaj Lamu, apelirali su na vlade diljem svijeta da se obvežu na brzu i pravednu tranziciju s fosilnih goriva i “transformacijski plan” kako bi se svima u svijetu omogućio pristup obnovljivoj energiji, pri čemu bi se obavezali na zabranu novog istraživanja i gradnje novih naftnih i plinskih platformi ili rudnika ugljena.

Važnost COP26 summita u Glasgowu u studenom

Novo izvješće IPCC-a strateški je objavljeno nekoliko mjeseci prije novog svjetskog klimatskog summita COP26 koji će se održati u Glasgowu u studenom. To će biti ključan forum za pregovaranje o kompenzacijama koje bi bogatije zemlje trebale osigurati siromašnijima zbog toga što moraju snositi teret klimatske krize, koju uglavnom nisu prouzročile.

Takve dileme koče UN-ov klimatski proces od samog početka pregovora i Earth Summita u Rio de Janeiru 1992. Nažalost, nema mnogo naznaka da su zemlje uspjele uvjeriti jedne druge da pristanu na ambicioznije ekološke obveze i planove, što je bila temeljna ideja Pariškog sporazuma.

Pa ipak, smatra Paterson, treba se podsjetiti da se većina sukoba koji sprječavaju djelovanje za spas klime događa unutar samih zemalja, a ne među njima. Stoga je upravo to razina na koju ljudi moraju usredotočiti pažnju i energiju, kako bi nadmašili maligni utjecaj naftnih korporacija, izborili se za nove načine financiranja dekarbonizacije i usmjerili gospodarski oporavak od pandemije prema zelenoj budućnosti.