U pozadini rata Izraela i Hamasa odvija se veliko odmjeravanje snaga Kine i SAD-a

U TRENUTKU znatnog pogoršanja sigurnosne situacije na Bliskom istoku uvjetovane sukobom Izraela i Hamasa te sve prisutnijeg straha od mogućeg gubitka kontrole i širenja sukoba na cijelu regiju, u Washingtonu su tijekom prošlog vikenda razgovarali najviši američki dužnosnici i prvi čovjek kineske diplomacije, gospodin Wang Yi.

Iako je u službenom obraćanju sugovornika sredstvima javnog informiranja te priopćenjima ministarstava vanjskih poslova rečeno kako je glavna tema razgovora bila priprema predstojećeg summita kineskog i američkog predsjednika u San Franciscu, dobro upućeni diplomatski izvori sugeriraju da su obje strane najveću zabrinutost izrazile u odnosu na aktualni sukob na Bliskom istoku te veliki dio vremena posvetile traženju rješenja za prekid krvoprolića ili barem sprječavanja njegove dalje eskalacije.

Američke kalkulacije

Američka administracija nipošto nije oduševljena i najmanjim uključivanjem Kine u rješavanje bilo kakvih problema na međunarodnoj političkoj pozornici. Međutim u novonastaloj situaciji, gdje ratni požar prijeti zapaliti ionako nestabilnu regiju Bliskog istoka te u konačnici uvući i same Sjedinjene Države u rat s nesagledivim posljedicama, svaka pomoć je dobrodošla. Čak i ona od velikog i nepredvidivog suparnika.

Dakle, američka administracija gaji nade, ili preciznije rečeno postoji umjereni optimizam kod kreatora američke vanjske i sigurnosne politike, da bi Kina mogla iskoristiti svoje bliske odnose s Iranom, koji podržava Hamas u Gazi i Hezbolah u Libanonu, kako bi deeskalirala situaciju.

Američki dužnosnici dobro znaju da je Kina najveći trgovinski partner Irana te da je ranije ove godine Peking posredovao u rijetkom popuštanju napetosti između Irana i Saudijske Arabije. Službeni Teheran je u nekoliko navrata decidirano iskazao spremnost za „svestrano ojačavanje komunikacije s Kinom“ te u spomenutom kontekstu podržao potpuno uključivanje kineske diplomacije u rješavanje problema u Pojasu Gaze.

Također, Kinezi su izgradili pozitivne odnose i s drugim ključnim igračima u regiji, prije svih sa samim Palestincima, ali i ostalim arapskim narodima te posebice Turskom. Odmah nakon Hamasovog napada 7. listopada prvi čovjek kineske diplomacije je izrekao jednu zaista nesmotrenu izjavu koja je razbjesnila Izraelce (nije decidirano osudio Hamas niti spomenuo pravo Izraela na samoobranu).

Međutim vrlo brzo nakon toga šteta je sanirana porukom direktno upućenom Izraelu u kojoj je priopćeno kako „sve zemlje imaju pravo na samoobranu“.

Nedugo zatim, na jednom drugom mjestu, gospodin Wang Yi je rekao da su izraelske akcije izašle „izvan opsega samoobrane“. Sve ovo laviranje kineske diplomacije upućuje na zaključak koliko je trenutačna situacija zahtjevna i teška za balansiranje, posebice ako se imaju u vidu politički, ali i ekonomski interesi te pokušaj održavanja dobrih odnosa s obje strane u sukobu.

Ne slažu se svi s kalkulacijama State Departmenta

A upravo održavanje dobrih odnosa sa svim akterima u regiji te relativno izbalansiran stav mogli bi prema procjeni Amerikanaca preporučiti kinesku vladu za poštenog posrednika, čije bi mišljenje Izraelci saslušali, a Palestinci uvažili.

Unatoč izloženim kalkulacijama State Departmenta postoje i oprečna gledišta nekih drugih značajnih i utjecajnih čimbenika na američkoj političkoj sceni koji smatraju kako Kina iz više razloga ne može imati ulogu mirovnog posrednika, prije svega jer nije ozbiljan akter u konstelaciji antagoniziranih strana odnosno predstavlja sporednog igrača u politici Bliskog istoka.

Prema tim stavovima nijedan ozbiljan donosilac odluka ili analitičar u Rijadu, Tel Avivu, Teheranu ili Kairu ne vidi način na koji Kina može pridonijeti rješenju problema.

S druge strane, davanje tolikog prostora Kini u međunarodnoj areni, gdje bi se jedna nedemokratska zemlja predstavila svijetu kao predvodnik miroljubive koegzistencije i glavni zagovornik poštivanja međunarodnog prava, predstavljalo bi, po mišljenju spomenutih čimbenika, ozbiljnu pogrešku s dugoročnim negativnim efektima po američke interese.

Kina simpatizira Palestince

Nedugo po izbijanju sukoba između Hamasa i Izraela, ministar vanjskih poslova Kine gospodin Wang je imao „duge i sadržajne razgovore sa svojim izraelskim i palestinskim kolegama“, prema izvješćima kineskih novinskih agencija.

Također, specijalni izaslanik Kine za Bliski istok Zhai Jun odletio je u regiju kako bi se sastao s arapskim čelnicima. Riječ je, zapravo, o čovjeku koji je najglasnije zagovarao prekid vatre na svim sastancima u Ujedinjenim narodima.

Arapski svijet je u dugoj povijesti svojih relacija s kineskim vlastima uvijek mogao računati na, u najmanju ruku, njihov blagonaklon stav. Takav odnos se protezao sve do osnivača Komunističke partije Kine Mao Zedonga, koji je slao oružje Palestincima kao potporu takozvanim pokretima „nacionalnog oslobođenja“ diljem svijeta. Mao je čak uspoređivao Izrael s Tajvanom te za njih govorio da su, uz podršku SAD-a, baze zapadnog imperijalizma.

Međutim, u kasnijim desetljećima Kina je ekonomski i financijski otvorila i normalizirala odnose s Izraelom, s kojim sada ima trgovinsku razmjenu vrijednu milijarde dolara. I pored toga Kinezi su jasno dali do znanja da ne odustaju od tradicionalno prijateljskih odnosa s Palestincima.

Tu se prije svega treba imati u vidu decidirano zalaganje Kine za stvaranje neovisne palestinske države. Na koncu, to je i proklamirana američka politika prema Bliskom istoku (postojanje dvije države: Izraela i Palestine), koju Amerikanci nikako efektuirati praksi.

Posljedica „simpatija“ koje službena Kina pokazuje prema palestinskom narodu je i porast antisemitizma na internetu. Raspiruju ga, prije svih, nacionalistički nastrojeni blogeri ohrabreni nereagiranjem državnih institucija.

Neki od njih na kineskim društvenim mrežama izjednačili su postupke Izraela s nacizmom optuživši ga da je izvršio genocid nad Palestincima, što je izazvalo ukor njemačkog veleposlanstva u Pekingu.

Također, napad nožem na člana obitelji zaposlenika izraelskog veleposlanstva u Pekingu donio je dodatnu nelagodu i neprijatnost kineskom državnom vrhu, jer ga takvi akti nikako ne mogu preporučiti za ono što u ovom trenutku nastoji postići, a to je pokušaj animiranja izraelske vlade za davanje suglasnosti na kinesku posredničku ulogu u sukobu.

Što zapravo Kina želi i koji su njeni ciljevi

Jedan od razloga zbog kojih Kina toliko želi ulogu medijatora u trenutačnom sukobu Izraela i Hamasa su njeni ekonomski interesi u regiji, koji bi bili ugroženi ako bi se sukob proširio. Peking sada uvelike ovisi o inozemnom uvozu nafte, a analitičari procjenjuju da oko polovica nafte koju Kinezi uvoze dolazi iz zemalja Zaljeva.

Uz to, države Bliskog istoka sve više postaju važni igrači u kineskoj inicijativi Pojas i put, kamenu temeljcu njezine vanjske i gospodarske politike.

Ali postoji još jedan značajan razlog, možda po značaju ravan ovom prvom, barem iz kineske perspektive. Sukob Izraela i Hamasa predstavlja zlatnu priliku za Peking da poboljša svoj ugled. Kina vjeruje da zauzimanje za Palestince ima odjeka u arapskim zemljama, zemljama s muslimanskom većinom i velikim dijelovima globalnog juga.

Rat je izbio u trenutku kada se Kina svijetu prikazuje kao bolja opcija od SAD-a. U zadnjih nekoliko godina Kina promiče viziju svjetskog poretka po njezinim ideološko-političkim svjetonazorima, kritizirajući ono što vidi kao neuspjehe američkog „hegemonističkog“ vodstva.

Službeno, Kina se suzdržala od napada na SAD zbog njihove podrške Izraelu. Ali u isto vrijeme državni mediji pokreću snažan „antiimperijalistički narativ“ kao odgovor na američke poteze u odnosu na sukob, prije svega vojne, povezujući ono što se događa na Bliskom istoku s američkom potporom židovskoj državi.

Kineske vojne novine PLA Daily optužile su SAD za „dolijevanje ulja na vatru“ koristeći istu retoriku kojom je Peking kritizirao Washington zbog pomoći Kijevu u ratu u Ukrajini. Državne novine na engleskom jeziku The Global Times objavile su karikaturu Ujaka Sama s krvavim rukama. Na ovaj način Peking pokušava potkopati globalni značaj svog zapadnog rivala.

Tko će koga nadmudriti

Postoje izazovi s kojima se Kina suočava u svojim dugoročnim ambicijama. Prije svega kako uskladiti svoju diplomatsku poziciju s vlastitim unutarnjim konfliktima. Dok izražava solidarnost s većinski muslimanskim narodima i protivi se izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija, Peking ostaje optužen za kršenje univerzalnih ljudskih prava i genocid nad ujgurskom muslimanskom manjinom, kao i za prisilnu asimilaciju na Tibetu.

Amerikanci apsolutno koriste i koristit će svaki od ovih izazova da prikažu kinesku vlast i državu kao nekredibilnog aktera na međunarodnoj političkoj pozornici.

Ipak, promatrači vjeruju da u ovom kritičnom trenutku za svjetsku stabilnost koju ugrožava rat na Bliskom istoku obje strane žele neku vrstu „mirovanja suparništva“ do trenutka zaustavljanja sukoba i sprječavanja njegove eskalacije, jer bi ona bila pogubna za sve strane.

Problem Pekinga je da ne bude shvaćen površno u svom mirotvornom angažmanu, jer ako kažete da podržavate stvaranje države Palestine i naivno zaključite kako će vam samo to donijeti bodove kod arapskog svijeta koji ni sam nema jedinstven glas po pitanju budućnosti palestinskog naroda, onda riskirate biti shvaćeni kao netko tko želi kapitalizirati tuđu tragediju.

Gospodin Wang tvrdi da Kina jedino traži mir za Bliski istok te da nema „nikakvih sebičnih interesa po pitanju Palestine“.

Kineska diplomacija ima težak zadatak uvjeriti svijet da je to jedina istina, a dojam je da, u ovim dramatičnim danima kada Bliski istok doslovno gori, Amerikanci nemaju namjeru otežavati im taj zadatak. Barem dok se stanje koliko-toliko ne stabilizira. I to jedino iz pragmatičnih razloga ili, još preciznije, sebičnih interesa. U ovom slučaju američkih.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala