Zašto su ljudi jedini primati s bijelim bjeloočnicama?

Ova zanimljiva činjenica postala je temom ozbiljnih istraživanja početkom 2000-tih, no tek novije studije predstavile su neka moguća tumačenja za nju.

Nelagodna razlika

Ako ste ikada u zoološkom vrtu uspostavili kontakt očima s čimpanzom, vjerojatno ste primijetili nešto neobično, pomalo nelagodno, a to je da je teško razaznati kamo točno gleda. Naime, sklera, tkivo koje okružuje šarenicu, kod čimpanzi je tamnosmeđa ili gotovo crna, a isto je i u gorila, orangutana i praktički svih drugih primata, osim ljudi.

S druge strane, smjer pogleda ljudi vrlo je lako pratiti jer je lako uočiti kamo je okrenuta tamna rožnica okružena bijelom sklerom.

Hipoteza o suradljivom oku

Tumačenje ovog fenomena prvi put su 2007. kao hipotezu suradljivog oka predstavili američki evolucijski psiholog Michael Tomasello i kolege s Instituta Max Planck u Leipzigu.

U osnovi, ona tvrdi da je u ljudskoj populaciji kroz desetke tisuća godina prevladala varijanta sklera kod kojih je smjer pogleda bio uočljiviji jer su imale selekcijsku prednost u društvenom kontekstu. Naime, takva varijanta može se povezati s učinkovitijom neverbalnom komunikacijom, koordinacijom i složenijim društvenim interakcijama.

Ključni test hipoteze

U istraživanju, objavljenom 2007. u časopisu Journal of Human Evolution znanstvenici su tu ideju predstavili kroz test u kojem su dojenčadi i velikim čovjekolikim majmunima prikazivali eksperimentatora koji gleda prema stropu pomicanjem 1) samo očiju, 2) samo glave ili 3) oboje. Pokazalo se da su majmuni pratili smjer glave, dok je dojenčad pratila oči.

Na temelju toga zaključili su da je ljudima posebna osjetljivost na smjer pogleda prilagodba za hipersocijalnost.

Prednost očiju koje signaliziraju pogled

No, budući da su i neki primati vrlo socijalni, trebalo je istražiti postoji li povezanost između boje sklere i intenziteta suradnje unutar vrste.

Jedna studija objavljena 2022. u časopisu Scientific Reports predstavila je prvi kvantitativni test tog pitanja. Znanstvenici su analizirali pigmentaciju bjeloočnice kod više od stotinu vrsta primata te je usporedili s mjerama prosocijalnosti, društvene tolerancije i smrtonosne agresije.

Rezultati su bili jasni: primati sa svjetlijim bjeloočnicama, poput nekih čimpanzi i bonoba, koji su nam evolucijski najbliži srodnici, pokazivali su više kooperativnog ponašanja. Vrste s tamnim bjeloočnicama imale su manje razine suradnje i više razine smrtonosnog nasilja unutar vrste.

Evolucijski biolog Josip Skejo s PMF-a u Zagrebu kaže da adaptivna funkcija ovog svojstva još nije potpuno razjašnjena.

„No, jasno je da primati kojima to predstavlja takvu prilagodbu da svi znaju gdje usmjeravaju pažnju sigurno žive u drugačijem okruženju od onih kojima to predstavlja upravo suprotno“, dodaje.

Kako to konkretno funkcionira?

Znanstvenici su 2022. objavili rad u kojem su testirali koliko ljudi i čimpanze dobro prepoznaju smjer očiju jedni drugih u raznim okolnostima – pri različitim udaljenostima i osvjetljenjima (slika dolje).

Pokazalo se da su obje vrste bolje prepoznavale smjer pogleda kad su oči imale bijelu bjeloočnicu i tamniju šarenicu (kao kod ljudi) nego kad su bjeloočnice bile tamnije (kao kod čimpanza), posebno kad su slike bile male ili sjenovite.

To znači da bjeloočnice u raznim uvjetima bolje pokazuju kamo netko gleda, što podržava ideju da je taj izgled oka povezan s vidljivošću smjera pogleda

I neke čimpanze imaju svijetle bjeloočnice

Stvari su se pomalo zakomplicirale kada su neka novija istraživanja otkrila da svijetle sklere nisu potpuno  neuobičajene kod primata te da postoje i kod nekih jedinki čimpanzi, bonoboa, gorila i orangutana.

Naime, znanstvenici su utvrdili da kod primata zapravo postoji kontinuirani spektar pigmentacije bjeloočnice – od tamnih do bijelih.

Smanjenje agresije

Jedno istraživanje iz 2013. pokazalo je da je boji ljudske bjeloočnice i izduženom obliku očiju (koji nije tipičan za većinu primata) mogao pridonijeti i spolni odabir.

Naime, svjetlina bjeloočnica kod ljudi opada s dobi, tj. najizraženija je u mladosti (dok su ljudi spolno aktivni), a također je izraženija kod žena nego kod muškaraca.

Osim toga, ljudi su u testovima najbjelije bjeloočnice ocjenjivali kao najprivlačnije, a žute i crvenkaste kao manje privlačne.

U tom kontekstu svjetlina bjeloočnica povezana je i sa zdravljem i s plodnošću.

Smanjenje agresije

Pokušavajući objasniti evoluciju bjeloočnice, znanstvenici su također predložili hipotezu samoudomaćenja. Naime, bijele bjeloočnice mogle su možda opstati kao svojstvo vezano uz smanjenje agresije tijekom evolucije čovjeka.

Prema toj hipotezi, smanjenje reaktivne agresije i veća tolerancija povezani su s promjenama u razvoju neuralnih grebenastih stanica, koje utječu i na pigmentaciju i na reakciju na stres. To je moglo uzrokovati smanjenje pigmentacije u tijelu, uključujući bjeloočnice. Slična pojava zabilježena je i kod drugih udomaćenih životinja, osobito pasa.

No jedna studija objavljena 2023. u časopisu Zoological Letters, koja je sustavno usporedila 13 domestificiranih vrsta sisavaca s njihovim divljim srodnicima, nije pronašla značajne razlike u pigmentaciji bjeloočnica.

Višenamjenska prilagodba

Što god nova istraživanja na tu temu otkrila, priča je posebno zanimljiva zbog brojnih uloga koje bjeloočnice imaju u društvenom životu čovjeka kao vrste.

Bebe od rođenja uče pratiti pogled u čemu im bjeloočnice pomažu. Kontakt očima koristimo za učenje jezika, koordinaciju aktivnosti, neverbalnu komunikaciju i signaliziranje povjerenja.

Doc. dr. sc. Josip Skejo ističe da u ovom kontekstu pitanje nije zašto se nešto razvilo jer je odgovor uvijek isti – zbog mutacija.

„Pravo pitanje je zašto je nešto opstalo. Vidimo da kod naših srodnika postoje svijetle bjeloočnice, ali u puno manjoj frekvenciji nego kod nas. Dakle, pitanje je što je dovelo do promjene učestalosti bjeloočnice kod čovjeka“, tumači naš biolog.

Jedini primati s isključivo bijelom bjeloočnicom

Ističe da se i dalje nagađa o mogućim selektivnim pritiscima koji su doveli do toga da kod naše vrste više uopće nema jedinki s tamnim bjeloočnicama.

„No znamo da je naš društveni ustroj sigurno odigrao bitnu ulogu u tome. Osim toga, ljudska populacija prolazila je kroz više uskih grla kada je bila svedena na nekoliko tisuća jedinki pa se ovo svojstvo kroz parenje u relativno bliskom srodstvu moglo lako učvrstiti.

Biotski selektivni pritisak, što društveni život jest, sigurno je za posljedicu imao i bjeloočnicu kao egzaptaciju, odnosno svojstvo koje je već imalo neku ulogu, a onda preživljava i dalje jer predstavlja prilagodbu i u nekim drugim uvjetima. Gotovo je svako svojstvo koje znamo egzaptacija i već je omogućilo preživljavanje u nekim uvjetima, ali odgovoriti u kojima sve svakako je zanimljivo“, zaključuje Skejo.