Što većina Iranaca želi – vjersku državu ili demokraciju?

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Dok su u nekim četvrtima gradova ljudi izlazili na ulice s portretima ubijenih režimskih vođa kao mučenicima, palili svijeće i uzvikivali parole protiv SAD-a i Izraela, u drugima, ali i u dijaspori, tisuće su slavile – čule su se sirene automobila, ljudi su plesali, nosili slike žrtava gušenja nedavnih prosvjeda i slali poruke o „kraju jednog doba“.

Snimke istovremenog žalovanja i slavlja otvorile su pitanje – što većina Iranaca zapravo želi, demokraciju ili teokraciju.

Dvostruki život

Ljudi koji su imali prilike posjetiti Iran na način koji nije sasvim tipično turistički i pritom su upoznali živote Iranaca izbliza, osobito u urbanim sredinama, uglavnom govore o tome da ta zemlja živi u trajnoj napetosti između javne i privatne sfere. U javnosti se poštuju pravila teokratske države – kodeks odijevanja, zabrana alkohola, kontrola miješanih okupljanja i oprez u političkom govoru.

U privatnosti stanova i kuća, živi se drukčije – priređuju se kućne zabave na kojima se sluša zapadnjačka glazba, pije se alkohol nabavljen na crnom tržištu i vode se razgovori o politici bez cenzure.

O takvoj podvojenosti govore i dobri poznavatelji Irana iznutra, mahom disidenti.

Jedna od poznatijih je Azar Nafisi, iransko-američka književna teoretičarka i spisateljica. Ona se školovala na zapadu da bi potom predavala na više sveučilišta u Iranu. No ondje je došla u sukob s režimom, među ostalim, zato što se nije pridržavala strogih vjerskih pravila o odijevanju. Konačno je 1997. za stalno odselila u SAD u kojem je objavila svoju memoarsku knjigu “Reading Lolita in Tehran”. U njoj je opisala svoje tajne književne susrete sa studenticama u Teheranu kao „mikrosvijet“ iza zatvorenih vrata – prostor u kojem se čitanjem i raspravama o zapadnoj književnosti čuvao osobni identitet i stvarao oblik tihog otpora.

Podvojenost iranskog društva zorno je prikazana i u filmu „Taxi Teheran“ koji je 2015. osvojio Zlatnog medvjeda za najbolji film u Berlinu. U jednoj od scena u tom filmu u taksi ulazi čovjek koji na ulicama prodaje piratske kopije zabranjenih zapadnih filmova. Zanimljivo je da ga je redatelj Jafar Panahi snimio gotovo gerilski jer mu je režim formalno zabranio rad.

Koliko Iranaca želi demokraciju?

U takvom podijeljenom društvu nije čudno da reakcije na političke potrese budu polarizirane. Dio stanovništva, osobito onaj koji je ideološki ili institucionalno vezan uz režim, napade na vrh države iskreno doživljava kao napade na nacionalni suverenitet.

Drugi dio stanovništva, posebno mlađe generacije koje su odrasle pod sankcijama, ograničenjima i represijom, nastalu situaciju vidi kao moguću pukotinu u sustavu.

No, koliko je ta druga skupina stvarno brojna? To nije lako doznati u režimu koji oštro sankcionira svaki pokušaj javne kritike ili izjašnjavanja protiv vlasti.

Ipak postoje ispitivanja javnog mnijenja koja mogu dati neke uvide u trendove. Jedan od najcitiranijih izvora je nizozemska istraživačka skupina GAMAAN, koja je u više navrata provela velike online ankete među Irancima. U anketi iz 2022. o poželjnim političkim sustavima 88,3 % ispitanika pozitivno je ocijenilo demokraciju. Nasuprot tome, sustav „vođen vjerskim zakonom“ pozitivno je ocijenilo samo 28,2 % ispitanika.

U drugoj anketi krajem 2022., u jeku prosvjeda nakon smrti Mahse Amini, GAMAAN je postavio pitanje „Islamska Republika: da ili ne?“. Među ispitanicima u Iranu 80,9 % izabralo je „ne“, 15,3 posto „da“, a 3,8 posto „ne znam“.

Ograničenja anketa

Naravno, ove brojke treba uzimati sa zrnom soli. GAMAAN koristi online upitnike i statističko ponderiranje kako bi strukturu ispitanika približio stvarnoj strukturi stanovništva, no u autoritarnom sustavu uvijek postoji problem reprezentativnosti uzorka. Treba uzeti u obzir da u takvim anketama sudjeluju ljudi s pristupom internetu, motivirani i relativno sigurni da im sudjelovanje neće donijeti posljedice. U njima režimski pristaše mogu biti podzastupljeni.

Drugim riječima, nalazi anketa sugeriraju snažnu sklonost demokraciji, ali ih ne treba doživjeti kao istinski slobodan referendum o preferiranom društvenom uređenju.

Podjela postoji i u dijaspori

Slična podjela jasno se vidi i u iranskoj dijaspori koja nije mala.

UN-ove procjene pokazuju da izvan Irana živi oko 1,3 milijuna osoba rođenih u Iranu. Njihova najveća odredišta su SAD, Kanada, Njemačka, Velika Britanija i Australija.

Iako je velika emigracija sama po sebi znakovit pokazatelj raspoloženja Iranaca, važno je naglasiti da ne postoje statistike koje bi mjerile motive iseljavanja. Ekonomski, obrazovni i obiteljski razlozi često se isprepliću s političkima. Ipak, struktura dijaspore u zapadnim zemljama često uključuje velik broj političkih emigranata i njihovih potomaka. A budući da su u zapadnim zemljama izvan dosega iranskog sigurnosnog aparata, za očekivati je da će ondje slobodnije izražavati protivljenje režimu.

S druge strane za očekivati je da će iranski iseljenici koji žive u zemljama bliskim režimu ili koji imaju obitelji u Iranu, izražavati opreznije javne reakcije ili čak biti lojalni režimu.

Prosvjedi protiv režima

U prilog percepciji da je velik udio Iranaca protiv teokratskog režima govore i brojni prosvjedi protiv njega koji su postali osobito učestali posljednjih 15-ak godina.

Primjerice, zeleni pokret 2009. mobilizirao je stotine tisuća ljudi nakon spornih izbora. Val nezadovoljstva 2017. i 2018. proširio se izvan urbanih elita, a 2019. prosvjedi zbog povećanja cijena goriva prerasli su u jedan od krvavijih obračuna režima s građanima.

Godine 2022. smrt Mahse Amini koja je umrla u zatvoru nakon što ju je policija za moral uhitila zbog nenošenja marame, pokrenula je prosvjede pod sloganom „Žena, život, sloboda“, koji su zahvatili brojne gradove i pokazali da nezadovoljstvo nije samo ekonomsko, nego duboko društveno i generacijsko. No, režim je ponovno prosvjede ugušio u krvi i preživio.

Nedavni prosvjedi u siječnju izazvani dijelom nezadovoljstvom ekonomskom situacijom, bili su jedni od najkrvavijih u povijesti islamske republike. Procjene broja žrtava kreću se od nekoliko tisuća do čak 30.000 prema nekim neslužbenim izvorima. Pripadnici službi sigurnosti navodno su ubijali čak i prosvjednike koji su ozlijeđeni završili u bolnicama.

Otpornost režima

Nameće se pitanje može li američko-izraelski napad otvoriti prostor za ozbiljne promjene. Analitičari upozoravaju da Iranski režim ima snažnu strukturalnu otpornost.

Danny Citrinowicz iz Atlantic Councila kaže da je „iranski sustav veći od jednog čovjeka“ te da bi „uklanjanje Hameneija moglo učvrstiti režim umjesto da ga oslabi“.

Ali Hashem, istraživač povezan sa sveučilištem u Londonu, dodaje da je „Iran izgrađen tako da preživi gubitak vođe“. „Opasnost nije u vakuumu. Opasnost je u tome hoće li rat i pritisak gurnuti sustav preko točke u kojoj ta otpornost više ne drži.“

Iranski sustav oslanja se na mrežu institucija, uključujući paradržavne vjerske zaklade podređene vrhovnom vođi i Revolucionarnu gardu (IRGC) kao ključni stup sigurnosti i političke stabilnosti. Uz to, vanjska intervencija često homogenizira društvo oko elita, a prema GAMAAN-ovoj anketi iz 2025., oko 39% Iranaca ima negativan stav prema SAD-u, a 48% prema Izraelu.