Miloš Crnjanski na kraju drugog toma romana Seobe kaže da od 200.000 Srba koji su 1739. godine krenuli sa Kosova u zagrljaj majke Rusije niko nije sačuvao svoj identitet i ostao Srbin.
Na prvom popisu 1862. registrovano je samo 1000 Srba dok na popisu stanovnistva Carske Rusije iz 1897. godine nije popisan nijedan Srbin.
Sa asimilacijom Srba nestajali su imena čitavih srpskih sela uključujući i oblast Nova Srbija, današnja centralna Ukrajina.
Crnjanski u romanu dalje nastavlja: „Ako neko uzme u ruku geografske karte te zemlje u kojoj su ti iseljenici sahranjeni u moru ruskog naroda, naći će na karti blizu Mirgoroda ime mesta Martonoš. Na reci Ingul naći će Pančevo. Naći će i jednu Suboticu. I jedan Nadlak. Tamo kud su Isakovići otišli i taj Soldatevolk, kao i toliki njihovi sunarodnici, koji su na svojim ledjima kao puž svoju kuću nosili, nema više srpskog traga, sem dva-tri imena, Bilo je seoba, i biće ih večno, kao i porodjaja. koji će se nastaviti. Ima seoba, smrti nema“
Tako se završavaju Seobe Miloša Crnjanskog i daju jasnu sliku šta bi se dogodilo sa Srbima da su bliži Rusiji: Bili bi asimilovani i nestali bi kao nacija.
Sažmi
