Francuzi svima idu na živce. Ali su u pravu

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista – jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2025. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Europski lideri koji su prošlog vikenda sudjelovali na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji pronašli su određenu utjehu u barem nešto manje zajedljivom tonu iz Amerike. Marco Rubio bio je znatno blaži kritičar od J.D. Vancea, čije su ih riječi lani duboko užasnule i povrijedile. No, Rubio je također sasuo kritike i ostavio Europljane sa spoznajom da su u Trumpovom svijetu prepušteni sami sebi. Već i sama ta pomisao dovoljno je uznemirujuća. Trumpova hirovitost izaziva snažnu tjeskobu među Europljanima, ali ih pritom muči još jedna prilično neugodna ideja: osjećaj da je Francuska možda, na kraju krajeva, ipak bila u pravu.

Nijedna druga europska zemlja nije bila toliko konzistentno skeptična prema ovisnosti o transatlantskom savezniku niti je toliko dosadno i uporno zagovarala strateško osamostaljenje. Ubrzo nakon što je 1958. Charles de Gaulle postao francuski predsjednik, upozorio je tadašnjeg njemačkog kancelara Konrada Adenauera da Amerikanci nisu pouzdani ni postojani, te da uopće ne razumiju povijest i Europu. Razmišljajući o promjenjivoj ravnoteži svjetskih sila, general je rekao svom savjetniku: „Bilo kojeg dana mogli bismo svjedočiti izvanrednim događajima… Amerika bi mogla… postati prijetnja miru.“ De Gaulle je do 1966. razvio nuklearno oružje, povukao zemlju iz integriranog vojnog zapovjedništva NATO-a i protjerao američke vojnike iz Francuske.

Europskoj desnici Trump sada ide na živce

Emmanuel Macron ne propušta priliku kanalizirati de Gaulleovu energiju. Gotovo cijelo desetljeće francuski je predsjednik gnjavio europske lidere pozivajući ih na stratešku autonomiju. Oni su na to uglavnom odgovarali kolutanjem očiju i indiferencijom. Kad je 2019. Macron za The Economist izjavio da je NATO u stanju moždane smrti, njegovi su ga saveznici optužili da pokušava uništiti transatlantski savez. Prošlog je tjedna rekao da otvoreno neprijateljska Amerika želi raskomadati Europu te da se nalazimo u trenutku dubokog geopolitičkog rascjepa.

U europskim prijestolnicama sklonijima atlantizmu sama pomisao na djelovanje bez američke potpore izaziva nelagodu. U Parizu, koji raspolaže potpuno neovisnim nuklearnim odvraćanjem, lansira vlastite satelite u svemir, opskrbljuje se nuklearnom energijom i proizvodi vlastite borbene zrakoplove, takva ideja izgleda kao logična potvrda onoga na čemu Francuska godinama inzistira.

Išli su na živce

No, ako je Francuska cijelo vrijeme bila u pravu u vezi s europskom strateškom neovisnošću, zašto se ona još nije ostvarila? Odgovori na to pitanje mogli bi se podijeliti u tri skupine: Francuska je bila u pravu, ali prerano; bila je u pravu, ali ne i vjerodostojna; i bila je u pravu, ali je svima išla na živce.

Ako je Francuska za svoje saveznike reagirala prerano, to je bilo zato što su oni poslijeratnu Pax Americanu ispravno doživljavali ne kao rizik ili poniženje, nego kao jamstvo koje je držalo Zapad na okupu. Nakon Sueske krize 1956., De Gaulle je zaključio da se Americi ne može u potpunosti vjerovati. Velika Britanija, francuski saveznik tijekom te krize, izvukla je suprotan zaključan: ne možemo djelovati bez američke podrške i potrebni su nam još čvršći odnosi.

Donroe deluzija

Nepovjerenje prema Americi potaknulo je Francusku na diverzifikaciju saveza puno prije nego što je Mark Carney tu ideju učinio popularnom. Britanija je Ameriku doživljavala svojim produžetkom, dok Njemačka nakon rata nije bila u stanju projicirati moć. One su se, kao i većina europskih zemalja, osjećale sigurnije pod američkim sigurnosnim kišobranom, smatrajući francusku težnju neovisnosti ne samo pogrešnom nego i opasnom jer bi mogla ubrzati američko povlačenje.

Da je Francuska dosljednije slijedila vlastitu logiku, možda bi ublažila barem dio skepticizma. Pa ipak, desetljećima je Francuska (kao i drugi u Europi) provodila socijalne politike koje su slabile njezinu sposobnost izgradnje strateške moći. Čak i danas troši preko šest puta više na mirovine nego na obranu. I masovno se zadužuje da bi to postigla. Kritičari se pitaju kako je moguće graditi stratešku autonomiju dok država ovisi o tržištima obveznica za isplatu mirovina?

Kupujmo europsko

Francusku strategiju „Kupujmo europsko“ proamerički saveznici često su doživljavali kao prikriven pokušaj povećanja prodaje francuske vojne opreme. Kada Pariz poziva na zajedničko europsko zaduživanje radi ponovnog naoružavanja, njezini prijatelji čuju: neka netko drugi plati. Kada traži veću obrambenu potrošnju, oni čuju: više ugovora za francuske proizvođače borbenih zrakoplova, raketa i motora.

I naposljetku, postoji – kako to diplomatski reći – pitanje tona. Francuska sebe smatra ozbiljnim saveznikom u Europi i NATO-u i ne razumije zašto njezine ideje nailaze na otpor. Drugi, međutim, smatraju da je način na koji ih pokušava nametnuti ohol i nepodnošljiv. De Gaulle je svojedobno šest mjeseci bojkotirao sastanke u Bruxellesu, ostavljajući fotelju praznom kako bi izborio promjene u pravilima odlučivanja. Srednjoeuropski i istočnoeuropski građani nisu zaboravili kako im je Jacques Chirac rekao da su, podržavajući američki rat u Iraku, propustili dobru priliku da zašute. Kad se Macron u Davosu pojavio s pilotskim naočalama, kako bi prikrio krvavo oko, bila je to svima poznata Francuska: prkosna, šik, možda smiješna, nesumnjivo privlačna. Nekima se to svidjelo. Nekima nije.

Koliko je novca Kina posudila bogatim državama

Francuska je, naravno, činila i pogreške. De Gaulleov stav prema Americi dijelom je bio pokušaj očuvanja statusa velike sile, unatoč često loše vođenom povlačenju iz carstva. Ambicije postimperijalnog utjecaja ponekad su pošle po krivu, kao u Sahelu, gdje je Rusija iskoristila ogorčenost prema Francuskoj. Pariz rado podržava jačanje Europe kada joj odgovara, a oštro mu se protivi, kao u slučaju s trgovinskim sporazumom Mercosur, kada joj ne odgovara.

Zajedljiva, ponosna, ogorčena i često frustrirajuća za svoje partnere, Francuska, kako je napisao general, „ne može biti Francuska bez veličanstva“. Dok se europski čelnici bore s posljedicama transatlantskog raskola, nekolicina se još uvijek nada da je ovo samo prolazan trenutak. Drugi strahuju od cijene samostalnog djelovanja. Ismijavana, odbačena i omalovažavana, Francuska je dugo drukčije razmišljala o svijetu i rijetko se bojala to naglas reći. Ne očekujte da će joj europski saveznici dati zasluge, čak i kada se s njom slažu.