Znanstvenici: Svijet se približava klimatskoj katastrofi. Nije pitanje ako, nego kada

Znanstvenici već dugo upozoravaju da će svijet doživljavati sve intenzivnije ekstremne vremenske prilike, ali ono što se nekad činilo kao fikcija, danas se smatra realnom mogućnošću, pa čak i neizbježnošću. Upozoravanje na „ekstrem svih ekstrema“ može biti nezahvalno jer nitko ne može sa sigurnošću reći kada će se točno dogoditi neka vremenska katastrofa. Ipak, posljednjih se godina gomilaju svi sastojci potrebni za poremećaj golemih razmjera, a zabrinutost raste, piše Associated Press.

„Postoji opasnost da ljudi jednostavno pomisle kako pretjerujete“, kaže Daniel Swain, klimatolog s Kalifornijskog instituta za vodne resurse. „To je problem s pričom o dječaku koji je vikao ‘vuk’. Ali vukovi su ponekad stvarni. Ako vam je vuk pred vratima, zar ne biste željeli znati?“

Rizici su poznati i gomilaju se više od 150 godina

Još 1850-ih amaterska znanstvenica Eunice Newton Foote provela je niz eksperimenata. U staklene je cilindre stavljala različite tvari, uključujući ugljični dioksid, i ostavljala ih na suncu. Njezino je otkriće bilo izvanredno: cilindri s ugljičnim dioksidom – stakleničkim plinom koji nastaje izgaranjem ugljena, plina ili nafte – zagrijavali su se brže i trebalo im je više vremena da se ohlade. Danas se Zemlja zagrijava zbog golemih količina stakleničkih plinova ispuštenih u atmosferu, što dovodi do postupnog rasta prosječne globalne temperature. Taj porast, gdje je 2025. godina bila za 1,44 Celzijeva stupnja toplija u usporedbi s početkom 19. stoljeća, uzrokuje sve češće i intenzivnije ekstremne vremenske događaje.

Zemlja koja je ispustila najviše stakleničkih plinova i time najviše pridonijela klimatskim promjenama su Sjedinjene Američke Države. No, dok zemlja obilježava 250. obljetnicu, ne očekuje se priznanje te činjenice, a još manje veliki vladini napori u borbi protiv problema. Predsjednik Donald Trump nazvao je klimatske promjene „najvećom prijevarom ikad“, klimatske politike opisao je kao „zelenu muljažu“, a za predviđanja UN-a o klimi rekao je da su ih donijeli „glupi ljudi“.

U bilo kojem trenutku diljem svijeta događa se niz ekstremnih vremenskih nepogoda. Neke su već bile toliko razorne da smo vjerojatno već ušli u doba ekstrema. Dovoljno se sjetiti australskog „Crnog ljeta“ i šumskih požara 2019. i 2020., kada je izgorjelo 19 milijuna hektara. Ili Pakistana 2022. godine, gdje je zbog poplava trećina zemlje završila pod vodom. Tu su i uragani Milton i Helene koji su 2024. poharali južne dijelove SAD-a, kao i povremene manje katastrofe poput prošlogodišnjih poplava u Teksasu, šumskih požara u Los Angelesu ili tajfuna Kalmaegi koji je pogodio Vijetnam i Filipine.

Sarah Perkins-Kirkpatrick, klimatologinja s Australskog nacionalnog sveučilišta, kaže da je doživjela trenutak otrežnjenja kada je shvatila da ekstremni uvjeti neće prestati čak i ako svijet odmah postigne „neto nulu“ – točku u kojoj se iz atmosfere uklanja onoliko stakleničkih plinova koliko se ispušta. Mnoge zemlje i tvrtke taj cilj planiraju ostvariti tek 2050. ili kasnije. Budući da se ugljični dioksid može zadržati u atmosferi stotinama godina, a već ga se nakupilo previše, za poništavanje štete mogla bi trebati stoljeća. „To je poput priče o žabi u loncu vode koja se polako zagrijava“, kaže Perkins-Kirkpatrick. „Ako se naviknemo na stalnu pripravnost, hoćemo li uopće primijetiti promjenu?“

Jasno je da nijedna zemlja nije uistinu spremna za veliku klimatsku katastrofu, a rizici se mijenjaju. Robinson, čija je knjiga objavljena 2020., kaže da bi danas, da ponovno piše, uključio poglavlje o šumskim požarima. I dok bi potencijalna toplinska katastrofa u Indiji o kojoj piše danas bila manje vjerojatna, Robinson vjeruje da su se rizici od katastrofe općenito povećali. Njegova knjiga, kaže, „i dalje ima svoju svrhu“.

Ljudi prirodno izbjegavaju razmišljati o najgorim scenarijima

Ljudski je izbjegavati razgovor o neugodnim stvarima, a klimatske promjene spadaju u tu kategoriju. Umjesto poduzimanja mjera, uobičajen odgovor, od vlada do pojedinaca, uglavnom je ignoriranje problema. Dio izazova leži i u oprezu koji znanstvenici moraju pokazati kada govore o ekstremnim događajima. Nemoguće je reći da će se katastrofa dogoditi određene godine, no modeli su sve bolji, a razdoblja između ekstrema sve kraća.

Sonia Seneviratne, švicarska klimatologinja i potpredsjednica radne skupine IPCC-a, uspoređuje rizik s pušenjem i rakom pluća. Ljudi koji puše neće nužno dobiti rak, ali su im šanse puno veće i liječnici to moraju naglasiti. Slično tome, rizik od masovnih ekstremnih događaja raste sa svakom desetinkom stupnja. „Da se takav događaj dogodi, već vidim kritike ljudi koji bi govorili: ‘Klimatolozi nam nisu rekli’“, kaže Seneviratne. „Ali rekli smo.“

Način na koji su se mnogi gradovi u Kaliforniji pripremili za potencijalni „Veliki potres“ služi kao primjer onoga što je moguće učiniti. Ključnu ulogu imala je Lucy Jones, seizmologinja i autorica. Jones je 2014. surađivala s administracijom gradonačelnika Los Angelesa na inicijativi koja je dovela do masovnog ojačavanja zgrada. Ona kaže da će ljudi uvesti promjene ako vjeruju da su rizici stvarni, a rješenja moguća. Bez toga, najvjerojatniji odgovor je ignoriranje. „Poricanje klime je jedan od načina suočavanja“, kaže Jones i objašnjava da se ljudi racionaliziraju misleći: „Ako ne vjerujem da je to istina, osjećat ću se sigurnije“.

U filmovima je rasplet često ekstreman i nekoristan

Tijekom posljednjih četvrt stoljeća mnogi su se filmovi fokusirali na ekstremne vremenske prilike. Njihovi prikazi obično imaju jedan od dva završetka: ili će sve biti u redu, ili smo osuđeni na propast.

U filmu „Dan poslije sutra“ iz 2004., klimatolog Jack Hall poziva na drastično smanjenje emisija i upozorava da će neuspjeh dovesti do katastrofe. „Klima je krhka“, kaže Hall. „Gospodarstvo je krhko“, odgovara mu potpredsjednik SAD-a. Ubrzo slijedi katastrofa, a potpredsjednik, sada predsjednik, na kraju se ispričava naciji: „Bili smo u krivu“.

U satiri „Ne gledaj gore“ iz 2021., dvoje astronoma otkriva komet koji juri prema Zemlji. Pokušavaju potaknuti akciju, ali predsjednica SAD-a nije zainteresirana. „U ovom trenutku mislim da trebamo mirovati i procijeniti situaciju“, kaže ona. Na kraju gotovo svi umiru, što je scenarij koji čak ni najgora klimatska predviđanja ne sadrže.

Znanost nam govori da katastrofa nije pitanje „ako“, nego „kada“

Koliko god ekstremni događaji već postali snažni, vjerojatno nas čeka nešto puno gore. To je čista fizika. Više od polovice svih stakleničkih plinova koje su ljudi proizveli ispušteno je u posljednjih 50 godina. Ti plinovi stvaraju toplinu koja remeti vremenske obrasce. Ne može se znati kada će se dogoditi neki veliki klimatski događaj, no katastrofa se može dogoditi za 50 godina, 10 godina ili puno ranije.

Ljudi koji poriču klimatske promjene isticat će da znanstvenici griješe, no tijekom posljednjih desetljeća klimatolozi su, ako išta, bili previše konzervativni. Klimatski utjecaji događaju se mnogo brže nego što se predviđalo. Primjerice, u siječnju 2022. britanska procjena navela je da postoji 0,02 % šanse za temperaturu od 40 °C prije 2040. Već tog ljeta dijelovi Ujedinjenog Kraljevstva premašili su tu temperaturu.

Također smo dosegli trenutak u kojem se „točke preokreta“ – kada propadanje nekog sustava prijeđe granicu s koje nema povratka – više ne tretiraju kao teorija. Najčešće se spominju koralji. Prema podacima agencije NOAA, između 2023. i 2025. godine 84 % svjetskih koralja pretrpjelo je izbjeljivanje zbog toplinskog stresa. Amazonska prašuma također je u opasnosti. Zbog suša, požara i krčenja šuma uništeni su njezini veliki dijelovi. Danas se više ne raspravlja o tome hoće li Amazonija ispuštati više ugljičnog dioksida nego što ga pohranjuje, nego kada će se to dogoditi.

Očekuje se da će ovogodišnji El Niño biti najjači ikad zabilježen, što bi moglo dodatno podići temperature. Općenito, Zemlja se nalazi na opasnom putu. „Moramo razgovarati o najgorim stvarima koje se mogu dogoditi“, kaže Tim Lenton, profesor na Sveučilištu u Exeteru. „Prirodno je očekivati da nam stižu još veći šokovi.“