Dosljedan sebi, imao je mnogo toga za reći, hvaleći se kako bi se jednog dana mogao kandidirati za predsjednika i obećavajući da će Americi vratiti „poštovanje“ na svjetskoj sceni. Imao je i oštre riječi za iransku Islamsku Republiku, koja je već tada, nakon američke talačke krize 1979., bila zakleti neprijatelj Amerike.

„Psihološki su nas porazili, prikazali su nas kao hrpu budala“, rekao je Trump za The Guardian. „Samo jedan metak ispaljen na nekog našeg čovjeka ili brod i ja bih se obračunao s otokom Kharg. Ušao bih i zauzeo ga.“

Gdje je taj Kharg? Kako je intervju služio promociji njegove knjige „Umijeće pregovaranja“, Trump je nastavio razgovor bez dodatnih pojašnjenja. Ipak, gotovo 40 godina kasnije, ta usputna opaska sugerira da je o svjetskim zbivanjima znao više nego što mu se često priznavalo.

Riječ je o goloj vapnenačkoj hridi udaljenoj 25 kilometara od iranske obale u Perzijskom zaljevu, površinom manjoj od polovice Manhattana. No taj je otok ujedno i ključni naftni izvozni terminal u zemlji, s kojeg se 94 posto sirove nafte prodane u inozemstvu, uglavnom Kini, ukrcava na supertankere, piše The Telegraph.

Glavni cilj operacije Epski bijes

Otok je ostao netaknut tijekom američke i izraelske kampanje bombardiranja Irana, u kojoj su uništene vojne baze, potopljeni iranski ratni brodovi, ubijen ajatolah Ali Hamenei i razorena skladišta goriva. Međutim, sve su glasnija nagađanja da je glavni cilj operacije „Epski bijes“ zauzimanje otoka u neoštećenom stanju kako bi se Islamskoj Republici onemogućio izvoz nafte, a time i financiranje vlastitih snaga sigurnosti.

Time bi Trump stekao potpunu kontrolu nad režimom bez potrebe za slanjem američkih kopnenih snaga na iransko tlo. Iako bi iranski klerici na vlasti mogli opstati, njihov manevarski prostor bio bi drastično smanjen, s obzirom na to da izvoz nafte čini gotovo 40 posto državnog proračuna.

„Želimo goleme iranske rezerve nafte oteti iz ruku terorista“, rekao je za Fox Business Jarrod Agen, savjetnik Bijele kuće, čime je dao naslutiti da je Kharg u središtu operacije „Epski bijes“. Agen dobro poznaje Trumpov način razmišljanja o ovom pitanju. On je izvršni direktor Nacionalnog vijeća za energetsku dominaciju, tijela koje je predsjednik osnovao prošle godine kako bi osigurao odlučno provođenje američkih ciljeva energetske sigurnosti.

Dugoročna strateška korist

Neposredna posljedica kampanje bombardiranja Irana bio je skok globalnih cijena energenata, potaknut osvetničkim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi petina svjetskog izvoza nafte i ukapljenog prirodnog plina. No Trump vjerojatno računa da su buduće koristi vrijedne tog rizika, pogotovo ako dovedu do zauzimanja ogoljelog, suncem prženog otoka na sjeveru Perzijskog zaljeva.

To mu ne bi samo omogućilo da izdaleka utječe na mule, već bi osvajanje Kharga Americi dalo i kontrolu nad najvećim svjetskim pomorskim energetskim koridorom, čime bi se osigurala veća dugoročna stabilnost.

„Zauzimanje otoka presjeklo bi iransku naftnu žilu kucavicu, što je za režim ključno“, kaže Petras Katinas, istraživač za klimu, energiju i obranu pri europskom uredu instituta Royal United Services. „Naravno, zbog obustave prometa Hormuškim tjesnacem oni ionako ne mogu prodavati naftu, ali dugoročno gledano, zauzimanje otoka dalo bi SAD-u prednost u pregovorima, bez obzira na to koji režim bude na vlasti nakon završetka vojne operacije.“ Čini se da je terminal i sada u funkciji jer su tankeri viđeni kako mu prilaze posljednjih dana.

Dok su neki izraelski političari predlagali njegovo potpuno uništenje – oporbeni čelnik Yair Lapid izjavio je da bi to „srušilo iranski režim“ – takav bi potez mogao na više godina zagušiti iranske izvozne kapacitete, s katastrofalnim posljedicama za globalne cijene energenata.

Međutim, kontrolirajući otok, Trump može prisiliti postojeći režim na poslušnost ili ga, ako to odabere, dovesti do potpunog sloma. U tom drugom slučaju, i svaka nova vlada morala bi slijediti upute Washingtona ako želi ponovno uspostaviti suverenitet nad izvozom nafte.

Ahilova peta Irana

Smješten oko 480 kilometara zapadno od tjesnaca, Kharg je istovremeno najveća snaga i najveća slabost modernog Irana. Njegov naftni terminal izgrađen je uz pomoć američkog diva Amocoa za vrijeme vladavine šaha kasnih 1950-ih, kada se pokazalo da su moderni tankeri preveliki za pristajanje u plitkim vodama uz južnu iransku obalu.

Sirova nafta je stoga cjevovodima dopremana s kopna na Kharg, gdje se ukrcavala na brodove. Na otoku se nalazi gradić s nekoliko tisuća naftnih radnika, ali kao udaljeni komad kopna, odvojen od iranskog kopna, izrazito je ranjiv na napade. Terminal je djelomično uništen u iračkom bombardiranju tijekom Iransko-iračkog rata od 1980. do 1988., ali je kasnije obnovljen.

Stari planovi i nova poniženja

Trump doista nije prvi američki čelnik koji Kharg smatra iranskom Ahilovom petom. Tijekom talačke krize nakon Islamske revolucije 1979., kada su iranski studentski radikali oteli 52 američka diplomata, savjetnici predsjednika Jimmyja Cartera također su predlagali zauzimanje Kharga kako bi se režim lišio prihoda od nafte. Plan je ipak odbačen kao prerizičan, nakon čega je Carter pokrenuo neuspješan pokušaj spašavanja talaca koji je završio padom helikoptera specijalnih snaga u pješčanoj oluji usred iranske pustinje.

Kharg je bio poprište još jedne ponižavajuće epizode za SAD 2016. godine, kada je deset američkih marinaca privedeno nakon što su zalutali u iranske vode u blizini otoka, nakon čega su prikazani na iranskoj državnoj televiziji.

Revolucionarna garda kasnije je planirala na Khargu izgraditi spomenik zarobljenim marincima. Trump je oštro kritizirao tadašnjeg predsjednika Obamu zbog tog incidenta, rekavši da Iran pokazuje „nedostatak poštovanja“.

Vojna izvedivost operacije

Katinas navodi da bi zauzimanje Kharga zahtijevalo operaciju američkih kopnenih snaga, na što Trump dosad „nije bio spreman“. Vojni analitičari, međutim, tvrde da je otok zaštićen samo zastarjelim protuzračnim i protubrodskim raketnim bitnicama, koje bi se u zajedničkoj američko-izraelskoj operaciji mogle lako svladati.

Prema američkim dužnosnicima, iranska mornarica već je znatno „oslabljena“, s najmanje 30 uništenih plovila od početka operacije „Epski bijes“. Također se nagađa da je Washington možda potaknuo izvještaje o kurdskoj vojnoj pobuni na zapadu Irana kako bi odvukao iranske snage sigurnosti s južne obale. Ipak, s obzirom na to da je Kharg od iranskog kopna odvojen s 25 kilometara mora, sposobnost iranskih kopnenih snaga da se odupru američkom preuzimanju bila bi ograničena.

Prema Ianu Bremmeru, savjetniku za politički rizik, koji piše za portal GZERO Media: „Sam otok Kharg manji je od polovice Manhattana, nije snažno utvrđen i dovoljno je izoliran da bi američki razarači i protuzračni sustavi kratkog dometa mogli uspostaviti pouzdan obrambeni perimetar podalje od obale.“

Analiza iz Washingtona

Mogućnost da bi Trump mogao zauzeti Kharg prvi je put spomenuo sredinom siječnja Michael Rubin, bivši dužnosnik Pentagona, a danas stručnjak za Iran pri desničarskom institutu American Enterprise Institute iz Washingtona. „Ako zauzme Kharg umjesto da ga uništi, može osigurati ne samo to da režim više nikada neće moći isplaćivati plaće svojim birokratima i vojnicima, već i da će u budućnosti, nakon promjene vlasti, novi iranski režim moći sam financirati vlastitu obnovu“, napisao je Rubin.

Dodao je: „Revolucionarna garda bi, naravno, mogla gađati Kharg balističkim projektilima, ali time bi si potpisala smrtnu presudu. Ne samo da bi Trump uzvratio istom mjerom, već bi takav potez prekinuo iranski izvoz nafte na više mjeseci, zbog čega bi plaće opet ostale neisplaćene.“